Max Emanuel Cenčić u Samoboru

05.10.2009. Print | Pošalji link

Veliki se glazbenici, između ostalog, prepoznaju i po odabiru svojih suradnika.

Umjetnici nesigurni u vlastitu kvalitetu tako neće dopustiti da ih prateći sastav zasjeni te na taj način ugrozi njihov status zvijezde programa. No, kontratenor Max Emanuel Cenčić nije takav glazbenik, pa je za svoj povratnički koncert u Hrvatskoj, održan prošle subote u sklopu Samoborske glazbene jeseni, za suradnike odabrao četvoricu instrumentalista koji su mu kvalitetom gotovo posve ravni.

Upravo je taj "prateći sastav", koji je, zapravo, puno više od toga, ono što na određeni način poantira čitav Cenčićev recital. Jer, tek bismo za čembalista Yvona Reperanta mogli reći da je jedan od onih glazbenika kakve smo već imali prilike čuti u Hrvatskoj, premda ne mnogo. No, zato su ostali Cenčićevi suradnici bili uistinu izvanserijski. U prvom je planu pritom bio bolk-flautist Luis Beduschi, koji je osobito zasjao u solističkim interpretacijama jedne Corellijeve sonate i varijacijama anonimnog skladatelja 18. stoljeća. Nije pritom toliko bitan njegov neupitan virtuozitet, koliko sposobnost da udahne dublji glazbeni smisao čak i djelu koje njime na prvi pogled baš i ne obiluje, kao što je slučaj sa spomenutim varijacijama.

No, ništa manje zanimljiv nije bio ni ostatak "continuo" sekcije. Violončelist Francesco Galligioni učinio je zanimljivima čak i manje-više klišeizirane basovske linije u većem dijelu programa. Huberg Hoffmann na kitaroneu je, pak, pokazao razinu kreativnosti u realizaciji "continua" još uvijek prilično neuobičajenu čak i među najboljim glazbenicima na trzalačkim instrumentima.

Ipak, Max Emanuel Cenčić naposljetku je, s potpunim pravom, bio najveća zvijezda ovog koncerta. Riječ je o umjetniku kojeg nema previše smisla uspoređivati čak ni s najvećim kontratenorima današnjice, jer bi to značilo kategorizirati glazbenika čije je muziciranje onkraj svih kategorizacija. U Cenčiću se, jednostavno, preklapaju ama baš sve osobine koje su potrebne za potpunog umjetnika – one kojih mnogi imaju po nekoliko, ali samo iznimni sve. Za početak, na danas već prilično velikom svjetskom tržištu kontratenora Cenčić je uspio pronaći svoj prepoznatljiv glas – i u doslovnom i u prenesenom smislu. Zahvaljujući tome, slušajući ovog pjevača ni trenutak nećemo posumnjati da je možda riječ o nekom drugom, što je, u gomili kontratenorskih "klonova", već i sâmo po sebi veliko postignuće.

Kod tako kompletnog glazbenika, kakav Cenčić definitivno jest, nema smisla trošiti riječi na suvereno vladanje vokalnom tehnikom i savršeno poznavanje stilskih zakonitosti, ne samo u repertoarno etabliranim Händelovim djelima, nego i u zakučasto zagonetnim kantatama Domenica Scarlattija. Ti su elementi za njega tek polazište interpretacije, a ne sâmi sebi svrhom. Cenčić nije produkt suvremene diskografske industrije, koji će u studiju voditi ljubav s mikrofonom, a na koncertnom podiju impresionirati publiku samo visokim notama i okretnim koloraturama. On je, naime, umjetnik koji ne samo da u potpunosti, čak i na najprikrivenijim razinama, razumije glazbu koju izvodi, nego to čini na način da i slušatelj razumije sve što je skladatelj pojedinim djelom imao reći – i to čak i u onim aspektima kojih možda ni sâm autor nije bio u potpunosti svjestan.

I, na kraju, uza sve to, Cenčiću, ali i njegovim odličnim suradnicima, ostaje još sasvim dovoljno prostora za čisti, premda nipošto ne i larpurlartistički užitak u glazbovanju. A taj užitak oni nesebično pružaju i svojoj publici. Floskule poput one o "koncertu godine" u ovom su slučaju izlišne, pa gotovo čak i neumjesne. Jer, njima bi se, u krajnjoj liniji, samo degradirala veličina događaja kakvog čak i najveći sretnici iskuse tek nekoliko puta u životu.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Max Emanuel Cenčić na Samoborskoj glazbenoj jeseni
Max Emanuel Cenčić: Umjetnik je dužan educirati publiku

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici