Zagreb Kom 2009.

19.10.2009. Print | Pošalji link

Jedna je od svakidašnjih jadikovki hrvatskih glazbenika da u Zagrebu nema publike za koncerte komorne glazbe.

Ako bi se sudilo samo po posjećenosti programa koje priređuju domaći komorni sastavi, ta bi tvrdnja bila sasvim točna. No, čak i u tom kontekstu pomalo neuvjerljivo zvuči teza kako su razlog tome specifični izazovi koje taj repertoar predstavlja pred publiku, koja bi stoga trebala biti obrazovanija i rafiniranija od one koja posjećuje, primjerice, cikluse "Lisinski subotom" ili "Svijet glazbe".

Ono što naši glazbenici, međutim, gotovo nikada neće postaviti kao problem jest kvaliteta njihovog muziciranja, a upravo u tome leži temeljni razlog navodne nepopularnosti komorne glazbe u Zagrebu. Jer, publike za nju ima, ali takve koja ipak ima prilično jasno formirane estetske kriterije. Zato, zapravo, nema ničeg neočekivanog u činjenici da su doslovno svi koncerti netom završenog četvrtog Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe dobrano napunili, a u nekim slučajevima i pretrpali dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda. Naime, ovdje je bila riječ o sedam večeri vrhunskog muziciranja na uistinu svjetskoj razini, i to je ono što je publika znala prepoznati – jednako kao što prepoznaje i osrednjost, recimo, većine zagrebačkih gudačkih kvarteta.

Osim toga, bez obzira na nepromijenjenu temeljnu koncepciju, prilično sličnu onoj dubrovačkog festivala "Julian Rachlin i prijatelji", ova manifestacija svake godine uvodi i neke novosti u svoj program, dodatno potičući znatiželju slušateljstva. Organizatori festivala, Susanna Yoko Henkel i Dalio Despot će tako, govoreći o svom programu, uvijek iznova ponavljati ključni pojam – eksperiment. U tom smislu treba shvatiti vremensko proširenje programa, iskorak prema suvremenoj glazbi, kao i pokušaj probijanja uobičajenih obrazaca forme koncertnog rituala. Svi su ti eksperimenti uspjeli jer, kao što nije točno da u Zagrebu nema slušateljstva za komornu glazbu, još je netočnija predrasuda da je koncertna publika nesklona izlascima iz ustaljenih okvira. Rezultati su vrlo konkretni – HGZ je cijelog tjedna bio pun, suvremena djela dočekana su s jednakim oduševljenjem kao i ona tradicionalnija, a čak je i jednokratno pretvaranje koncertnog prostora u imitaciju klupskoga prošlo bez problema.

No, na početku i na kraju svega ipak su najvažniji glazba i glazbenici. Formula po kojoj se iskušavaju uvijek nove kombinacije što starih znanaca, što novih suradnika i ovaj put se pokazala dobitnom, vjerojatno i najviše u povijesti ovog festivala. Okosnicu je tako i ovaj put činio gudački kvartet kojeg čine Susanna Yoko Henkel, Stefan Milenković, Guy Ben-Ziony i Monika Leskovar, premda taj kvartet nijednom nije nastupio sâm za sebe u tom sastavu. Umjesto toga, pridruživali su im se neki novi glazbenici, i u tom aspektu ove godine svakako treba izdvojiti gitarista Petrita Çekua, kontrabasista Matthewa McDonalda i pijanisticu Laumu Skride. Upravo su njih troje bili zamašnjaci najboljih interpretacija tijekom festivala – Çeku  u Paganinijevom "Tercetu za violinu, violončelo i gitaru", McDonald u Schubertovoj "Pastrvi", a Skride u Mendelssohnovom "Glasovirskom triju". Svakako valja izdvojiti i Krešimira Mikića, za kojeg smo već znali da je odličan glumac, ali smo, zahvaljujući njegovom doprinosu izvedbama Stravinskijeve "Priče o vojniku" i Ridoutovog "Bika Ferdinanda", spoznali i njegovu iznimnu muzikalnost.

Najvećeg se, pak, rizika prihvatila Susanna Yoko Henkel, i to ne samo u organizacijskom, nego i u izvodilačkom smislu. Jer, ovaj je put na sebe preuzela vrlo velik dio repertoara, na kojem je, već i zbog kvantitete, lako mogla posrnuti. Srećom, nije, a neke njene interpretacije, poput one Schubertove "Fantazije za violinu i glasovir", nije pretjerano proglasiti antologijskima. I u tome možda leži i najveća kvaliteta Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe – on ne samo da okuplja vrhunske glazbenike, nego i omogućava da se kroz međusobnu suradnju svaki od njih i osobno nadograđuje. A o umjetničkoj nadogradnji zagrebačke publike da i ne govorimo – jer, ovaj je festival za nju napravio vjerojatno više nego svi domaći komorni ansambli zajedno.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe
Zagreb kom pretvara HGZ u lounge bar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici