Cantus ansambl i Nacionalni orkestar iz Lilla

11.11.2009. Print | Pošalji link

Muzički Biennale Zagreb već je odavno shvatio da je festival suvremene glazbe te da, kao takav, treba predstavljati primarno recentna djela.

No, s druge strane, takva je politika dovela i do praznine u redovnoj koncertnoj ponudi, u kojoj se čak i sto godina stara djela i dalje percipira kao nešto što će na programima biti iznimka a ne pravilo. Čini se, dakle, da se mnoge velikane dvadesetog stoljeća i dalje, umjesto etabliranim klasicima, smatra "suvremenim" autorima, premda to, naravno, više nisu ni u kom smislu.

Upravo zbog toga, koncerti koji su prekjučer i sinoć održani u Lisinskom, u cijelosti posvećeni prošlostoljetnoj glazbi, predstavljaju skoro pa eksces. Nešto manje kada je riječ o Cantus ansamblu, koji se i inače specijalizirao za ono što se, u nedostatku boljeg pojma, naziva "novom glazbom", a puno više kad govorimo o gostovanju Nacionalnog orkestra iz Lilla, dakle neprikosnoveno tradicionalističkom izvodilačkom tijelu.

Gosti iz Francuske, koje je vodio njihov vremešni šef-dirigent Jean-Claude Casadesus, svoju su reputaciju jednog od najboljih francuskih orkestara stekli upravo interpretacijama klasika dvadesetog stoljeća. Stoga je i njihov izbor djela Milhauda, Ravela i Stravinskog bio, zapravo, posve očekivan. Doduše, riječ je o više-manje repertoarnim djelima, koja danas više nikoga niti provociraju, a kamoli šokiraju, ali i dalje je teško zamisliti da takav program pripremi, recimo, Zagrebačka filharmonija. Možda Casadesusove interpretacije i nisu osobito intrigantne, no on pred sobom ima vrlo kvalitetan ansambl koji će i ovakvom programu pristupiti jednako ozbiljno kao i, primjerice, Beethovenu ili Čajkovskom. Na kraju je, apstrahiramo li program, koncert bio uglavnom posve "srednjestrujaški", izuzmemo li nastup pijanista Herberta Schucha, koji je zasjao svojom izvrsnom interpretacijom antologijskog Ravelovog "Koncerta za lijevu ruku".

Nešto radikalniji programski iskorak, premda samo iz naše lokalne perspektive, ponudio je u ponedjeljak Cantus ansambl. Naime, uz dvije skladbe suvremenih talijanskih skladatelja, kojih smo, s obzirom na njihove dosege, mogli ostati i pošteđeni, glavninu je programa ispunila glazba Antona Weberna. Opsežan presjek svih vokalnih ciklusa koje je ovaj autor stvarao od 1914. do '26. pokazao se kao uzbudljivo putovanje od postupnog napuštanja moderne do ušvršćivanja prepoznatljive lapidarne dodekafonije kasnijih opusa. Poput orkestra iz Lillea, i Cantus ansambl na tom se glazbenom terenu kreće posve suvereno, ustrajući na pristupu u kojem predstavljanje nekad avangardne glazbe nije sâmo sebi svrhom, nego tek polazište za gradnju interpretacije. U tom smislu, najveće priznanje treba dati bugarskom dirigentu Dianu Čobanovu, a nemali teret iznijele su i odlične sopranistice Monika Cerovčec i Ivana Garaj Korpar.

U nekim imaginarnim normalnim okolnostima, programi koje su pripremili Cantus ansambl i Nacionalni orkestar iz Lilla ne bi, zapravo, predstavljali ništa posebno, a pogotovo ne eksces. U takvim okolnostima ekscesom bi se smatrao izostanak klasika glazbe čitavog jednog, današnjem vremenu najbližeg stoljeća. No, kako su kod nas i mnoge druge vrijednosti izokrenute, tako je i ovdje, pa stoga i ova dva koncerta treba shvatiti ponajprije kao svojevrstan apel za preustrojem ustaljenih repertoarnih politika drugih domaćih ansambala.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici