Komorni orkestar Beč-Berlin

03.12.2009. Print | Pošalji link

Još se i danas prepričava kako je neslavno prošao jedan od posljednjih kulturnih megaprojekata bivše države.

Riječ je bila o pokušaju združivanja dvaju najvećih jugoslavenskih orkestara – Zagrebačke i Beogradske filharmonije. Partijska je stega već bila dovoljno popustila da su neki kritičari uspjeli objaviti ne baš pohvalne osvrte na koncert mastodontskog orkestra, ali su ipak nakon toga privremeno bili stavljeni "na led".

Korijen problema s takvim inicijativama leži u pogrešnoj pretpostavci da će združivanjem dvaju kvalitetnih sastava nastati još bolji ansambl. Zoran primjer toga zagrebačka je publika preksinoć mogla čuti u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, prilikom nastupa Komornog orkestra Beč-Berlin. Ansambl je to sastavljen od glazbenika Bečke i Berlinske filharmonije, orkestara koji su desetljećima bili rivalima u utrci za titulu najboljeg svjetskog orkestra. No, ležanje na lovorikama stare slave i jednima se i drugima obilo o glavu, jer je u međuvremenu tu titulu preuzeo Concertgebouw  orkestar iz Amsterdama.

Sljedeća pogrešna pretpostavka tog projekta je i teza kako toliko vrhunskim glazbenicima dirigent nije potreban. Koncert-majstori Bečke i Berlinske filharmonije u glazbenom su svijetu institucije već i sâmi po sebi. No, kako je pokazao Rainer Honeck, koncert-majstor bečkog orkestra, ali i združenog bečko-berlinskog ansambla, tu funkciju ipak ne treba precjenjivati.
 
Jer, ono što nam je ponudio, zajedno sa svojim austrijskim i njemačkim kolegama, bilo je činovnički tehnički uglavnom superiorna, premda ne i savršena svirka, ali bez ikakve ozbiljnije umjetničke nagrade. Orkestralni glazbenici, naime, mogu biti dobri svirači, ali to ne znači da će bez dirigentskog vodstva uspjeti kreirati išta što će nadići puko sviranje nota. Za to su ipak potrebne godine i godine sustavnog zajedničkog rada, što u ansamblu koji se sastaje tek povremeno nije moguće.

Na zagrebačkom koncertu Komornog orkestra Beč-Berlin nizale su se tako akademski uredne, ali bezlične interpretacije kompozicija koje su zaslužile temeljitiji pristup. No, Mendelssohnova je "Simfonija za gudače u C-duru" predstavljena tek kao tehnička vježba četrnaestogodišnjeg skladatelja, Haydnova "Simfonija oproštaja" kao djelo čija se bît svodi tek na završni "štos" odlaska jednog po jednog glazbenika, dok je Čajkovskijeva "Serenada u C-duru" oblikovana u sladunjavu romantičarsku bombonijeru.

Ništa od toga, naravno, nije pogrešno, ali je i nedovoljno. Jer, u Mendelssohnovoj se partituri moglo više naglasiti ne samo odjeke Bacha i Mozarta, nego i fascinantnu energiju i inventivnost mladog skladatelja. U Haydnovoj simfoniji štošta se zanimljivog događa i prije završnog "Adagia", koji nije svrhom čitavog djela, nego tek njegovim logičnim završetkom. Naposljetku, čak se i iz Čajkovskijeve "Serenade" moglo, osim romantičarskih općih mjesta, pronaći puno više od onoga što su ponudili ponosni sljednici austrougarske i pruske glazbeničke tradicije.

U takvom kontekstu, koliko god to blasfemično zvučalo, slušatelj jednostavno ne može ne poželjeti na njihovom mjestu čuti, recimo, Zagrebačke soliste. Uza sve njihove nesavršenosti – a ima ih podosta – taj ansambl, za razliku od Komornog orkestra Beč-Berlin, posjeduje barem elementarnu znatiželju za istraživanjem glazbe. A to je u svakoj glazbi daleko bitnije od pukog tehničkog perfekcionizma.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Concertgebouw orkestar u Domu sportova

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici