Gostovanje Austrijsko-mađarske filharmonije 'Haydn'

13.01.2010. Print | Pošalji link

Nedavno iskustvo s Komornim orkestrom Beč-Berlin pokazalo se da združivanje glazbenika vrhunskih ansambala u novi sastav ne garantira očekivano vrhunske dosege.

No, ako nije nužno, nije i nemoguće. Ciklus "Svijet glazbe" Koncertne direkcije Zagreb tako je sinoć, na neki način, demantirao sâm sebe, jer je jedan drugi "združeni" orkestar u Lisinskom pokazao bitno kvalitetnije rezultate. Tajna, za početak, leži možda već i u sretnijem, da ne kažemo prirodnijem, odabiru sastojaka. Jer, umjesto članova inače rivalskih ansambala Bečke i Berlinske filharmonije, ovdje su okupljeni glazbenici iz vodećih austrijskih i mađarskih orkestara.

Austrijsko-mađarska filharmonija Haydn, sudeći barem po njenom glazbovanju, nije ansambl opterećen osobnim taštinama. Naprotiv, riječ je o kvalitetnom susretištu različitih, ali ne i disparatnih estetskih svjetonazora. Uostalom, logično je da će glazbenici iz nekad relativno objedinjenog austrougarskog kulturnog područja uspjeti pronaći zajednički jezik. Ne treba se pritom pozivati na istrošene i ne osobito utemeljene stereotipe o austrijskoj disciplini i mađarskoj strastvenosti. Umjesto toga, važnije je obratiti pozornost na kompatibilnost njihovih tradicija izvođenja glazbe bečke klasike.

U tom smislu, odabir Haydnove "104. simfonije" i Mozartovog "Glasovirskog koncerta u d molu" nije, zapravo, igranje na sigurnu kartu, nego najopasniji test za ovaj sastav. Ono što se pritom pokazalo, međutim, nije samo lagodno recikliranje uobičajenih obrazaca, nego i znatiželjno propitivanje mogućnosti suvremenijih interpretacijskih tendencija. Tradicija i povijesna obaviještenost ovdje se susreću, i to ne kao proturječne, nego komplementarne i sukladne sastavnice.

Paradoksalno, njemački pijanist Alexander Lonquich više je postigao kao dirigent, nego kao solist. No, u Mozartovom "Koncertu u d-molu" to je možda bila čak i prednost. Jer, pijanistički je posao bio odrađen uredno, dok je ozbiljnija posvećenost orkestralnom segmentu postavila zvukovne suodnose na način bliži Mozartoj koncepciji glasovirskog koncerta. U njemu, naime, solist nije izdvojeni pojedinac koji se nadmeće s orkestralnim kolektivom, nego je tek "prvi među jednakima".

Ipak, najjači su dio programa bila čisto orkestralna djela. Haydnova "104. simfonija", iz današnje perspektive posve pitomo djelo, na začudan je način uspjela zazvučati svježe i inovativno – upravo onako kako su je doživjeli i skladateljevi suvremenici. No, još je veće iznenađenje predstavljala izvedba Mendelssohnove "Talijanske simfonije". Naizgled strano, romantičarsko tijelo unutar repertoara bečke klasike, iz instrumenata je austro ugarskih glazbenika zazvučalo puno bliskije Mozartu i Haydnu nego, recimo, Schubertu i  Schumannu. No, i to je, zapravo, posve logično – Mendelssohn je, premda dijete romantizma, ipak osnovne uzore tražio u autorima nekoliko prethodnih generacija.

Time je Austrijsko-mađarska filharmonija Haydn potvrdila nekoliko stvari koje svi priznaju, ali tek rijetki provode u praksi. Najprije, da bečka klasika nije samo "klasično" uređena i neprovokativna, nego da može biti i izrazito živa, pa čak i uzbudljiva. A, osim toga, riječ je i o jednom od onih punktova na koje su se kasniji autori uvijek iznova referirali – i to s dobrim razlogom. Jer, bez obzira na relativnu zapostavljenost na repertoarima današnjih orkestara, upravo su Haydn i Mozart skladatelji bez kojih bi čitava kasnija povijest glazbe bila jednostavno – nezamisliva.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici