Kate's kiss - Mladen Tarbuk / Katarina Krpan

No, ima i onih koja svojom upečatljivošću odjeknu već u trenutku nastanka. Paradoksalno, kada je o ozbiljnoj glazbi riječ, veći i trajniji učinak nerijetko imaju djela koja svojom vanjštinom neće odmah privući pozornost. Ako bi, recimo, trebalo izdvojiti skladbu koja je obilježila devedesete godine prošlog stoljeća u hrvatskoj glazbi, onda bi to bio ciklus "De diebus furoris" Stanka Horvata. Da - bilo je tu i nekoliko zapaženih simfonijskih, oratorijskih, pa i opernih djela, ali je Horvatovo djelo o svom vremenu progovorilo posebno snažno - upravo u relativno krhkom i ograničenom mediju glasovirskog zvuka.

Čini se da je prvo desetljeće novog milenija, na svom sâmom koncu, konačno dobilo djelo koje će za to vrijeme biti jednako paradigmatsko kao i Horvatov glazbeni odgovor na ratna zbivanja devedesetih. Riječ je o još jednom glasovirskom ciklusu, ili, kako je to autor formulirao, "zbirci cjelova za glasovir solo". Naslov mu je "Kate's Kiss", a skladatelj je Mladen Tarbuk – usput budi rečeno, nekadašnji student Stanka Horvata. Još jednu poveznicu između Horvatovog i Tarbukovog djela predstavlja činjenica da su obje skladbe uvelike vezane za svoje interprete. Odnosno, interpretkinje – pijanistice Pavicu Gvozdić i Katarinu Krpan, koje su, zapravo, i sukreatorice tih ciklusa.

Sličnosti tu, međutim prestaju. "De diebus furoris" je djelo čvrsto ukotvljeno u svom vremenu, prepuno vrlo jasnih referenci na trenutak u kojem nastaje. "Kate's Kiss" je, naprotiv, skladba onkraj vremena, s univerzalnim simboličkim porukama, koje mogu, ali i ne moraju govoriti i o današnjici. U tom smislu, riječ je o bitnom iskoraku u Tarbukovom opusu. Umjesto ranijih značenjski prepoznatljivih motiva, pa čak i citata, "Kate's Kiss" donosi gotovo apstraktnu zvukovnu sliku, temeljenu na namjerno nejasnim, višeznačnim glazbenim gestama.

Njih se zbog toga ne može pojmiti izdvojeno, nego tek sagledavanjem cjeline djela. Ima tu i namjernih stranputica. Recimo, slike koju nude prva dva stavka - "Mother's Kiss" i "Father's Kiss" – naizgled podržavaju stereotipe "nježne majke" i "autoritarnog oca". To može donekle i zbuniti, znamo li ponešto o roditeljima Katarine Krpan, kojoj je djelo posvećeno – oni se u te stereotipe, naime, uklapaju tek djelomično. No, završnica djela – stavak "Death's Kiss" – donosi neočekivan obrat. Jer, bez obzira što taj posljednji "cjelov Smrti" rekapitulira sve prethodne "cjelove" Majke, Oca, Ljubavnika i Djeteta, u konačnici ga ipak doživljavamo kao istovjetnog poljupcu roditeljke.

A kao što je "Kate's Kiss" skladateljski iskorak za Mladena Tarbuka, jednaku ulogu ima i za pijanizam Katarine Krpan. Suvereno svladavanje pred nju postavljenih velikih tehničkih izazova pritom je manje bitno. Ključno je, naime, što je, kroz interpretaciju djela koje simbolički opisuje i njen život, ova glazbenica uspjela, više nego ikad prije, pronaći vlastiti umjetnički izraz. Time se, zapravo, razrješava i proturječje naslova ciklusa u odnosu na naslove stavaka. Jer, premda je u pojedinačnim odsjecima izvođačica objekt "cjelova" drugih osoba, u konačnici ona postaje subjektom, koji Drugoga objektivizira jednako kao što je i on objektivizirao nju.

"Kate's Kiss" je stoga ono što i sâm naslov govori – djelo koje Katarini Krpan pripada jednako, ako ne i više, kao i Mladenu Tarbuku. I upravo ta sinergija čini ovu skladbu, može se slobodno već i sada reći – antologijskom.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Mladen Tarbuk posvetio kompoziciju Katarini Krpan
Katarina Krpan svira vlastiti život
Milko Kelemen
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti