Karamazov u Lisinskom

06.10.2007. Print | Pošalji link

Postoje dobri orkestri, postoje loši orkestri, a postoji i Zagrebačka filharmonija.

Nju, pak, nije moguće svrstati niti u jednu od prve dvije kategorije. Naime, odlazak na Filharmonijin koncert gotovo je uvijek riskantan pothvat s neizvjesnim ishodom. Rezultati mogu biti vrhunski, osrednji ili katastrofalni, no, pokušaji njihovog predviđanja nešto što bi trebalo prepustiti osobama s nadnaravnim sposobnostima, jer racionalni parametri, poput osobnosti dirigenta ili solista, u slučaju ovog ansambla rijetko kad imaju odlučujuću ulogu.

Na sinoćnjem koncertu u velikom Lisinskom, kojem je ravnao Vjekoslav Šutej, a kao solist nastupio lutnjist i gitarist Edin Karamazov dogodilo se nešto posve neuobičajeno čak i za Zagrebačku filharmoniju. Jednoznačnu i konačnu ocjenu tog koncerta je, naime, nemoguće dati, jer se amplituda kvalitete dizala i spuštala u velikim lukovima, u rasponu od korektnog do sramotno lošeg, pa onda natrag sve do skoro pa odličnog. Okvirni punktovi pritom su bili najstabilniji. Sorkočevićeva "Treća simfonija" jest, doduše, predstavljena u posve anakronom aranžmanu Stjepana Šuleka, koji je skladateljeve pretklasične namjerno nepravilne fraze pokušao nategnuti na Prokrustovu postelju klasične simetričnosti. No, zanemarimo li tu primjedbu, Šutej je izvedbu vodio ako već ne osobito sugestivno, onda barem pouzdano i sigurno.

Posve neočekivano za Filharmonijinog šefa-dirigenta, kojem repertoar bečke klasike inače nije jača strana, najbolja točka koncerta bila je Haydnova "Londonska simfonija". Očito svjestan da se nalazi na potencijalno vrlo skliskom terenu, Šutej je u interpretaciju tog djela uložio maksimalan trud, pa ni rezultat nije izostao. Moglo bi se prigovoriti kako je njegova perspektiva više romantičarska nego klasična, ali i u takvom je okviru ovaj dirigent pokazao ne samo svoj uobičajeni talent za efekt, nego i za njega inače netipičnu pozornost prema detalju. Na sve je to Filharmonija dobro reagirala, donijevši svirku koju se može smatrati jednom od najboljih u dosadašnjem Šutejevom ravnateljevanju tim orkestrom.

Nažalost, isti je orkestar i više nego samo zakazao u glazbovanju s glavnom zvijezdom sinoćnjeg koncerta, lutnjistom i gitaristom Edinom Karamazovim. Estonski skladatelj Arvo Pärt pritom je još relativno dobro prošao. Jer, ruku na srce, minimalističko mantranje njegove skladbe "Fratres", koje će on sâm nazvati "tintinabulacijom", ne donosi velike izvodilačke izazove. Svirači su tako mogli mirno guditi svoje nezahtjevne dionice, dok je Karamazov bio u prvom planu sa svojim nenametljivim, ali ipak upečatljivim prebiranjem po električnoj gitari.

Johann Sebastian Bach pao je, međutim, kao kolateralna žrtva Filharmonijine površnosti i, da se izrazimo kolokvijalno – šlamperaja. Karamazovljeva odluka da "Koncert za čembalo u f-molu" transponira u g-mol i preradi za lutnju posve je legitimna, i sa suvislijim bi suradnicima zacijelo polučila respektabilan učinak. Nešto je manje sretna odluka bila takvu obradu izvoditi u velikoj koncertnoj dvorani, u kojoj je tihu lutnju bilo neophodno ozvučiti, čime su bitno poremećeni zvukovni međuodnosi između solista i orkestra, koji je u Bachovoj glazbi sve samo ne puka pratnja.

No, odluka koja je bila posebno kobna i zabila najveći čavao u lijes ove izvedbe bila je da orkestar svira bez dirigenta. To je, naravno, u doba baroka bila uobičajena praksa, koju i danas redovito slijede ne samo specijalizirani ansambli, nego i oni koji se tom glazbom bave usputno. Ipak, za tako je nešto potrebno imati sastav koji je u stanju uigrano glazbovati bez dirigenta, što Zagrebačka filharmonija nije. Tako se, bez obzira na krajnje reduciran sastav, orkestar nikako nije mogao okupiti u koordiniranu svirku. Stjecao se tako dojam da je svaki glazbenik prepušten samom sebi u bezuspješnom vrludanju Bachovim dionicama. Edin Karamazov stoga je bio prisiljen svoju inače vrhunsku interpretaciju nadopuniti nizom inače suvišnih akcenata, koji su orkestru trebali pomoći da pronađe stabilne oslonce u glazbenoj fakturi. Nažalost, sve je bilo uzalud, jer, koliko god Filharmonijini svirači voljeli ili ne voljeli svoje dirigente, oni bez njih jednostavno ne mogu. U ovom slučaju stoga, premda teška srca, moramo konstatirati da je Filharmoniji s Vjekoslavom Šutejem ipak bolje nego bez njega.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Preminuo Vjekoslav Šutej
Komorni orkestar Beč-Berlin
90. obljetnica Zagrebačkog kvarteta
Acoustic Project – od klasike do jazza i natrag
Stefan Milenković: Dobro sviranje čuje se i na lošem instrumentu
Stefan Milenković ponovo u Zagrebu
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski privremeno bez ravnatelja!
Lisinski bez ravnatelja do 'rješavanja problema'
Ex profundo exitus

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici