Praizvedba djela Milka Kelemena

22.10.2007. Print | Pošalji link

Smišljanje tematskih odrednica, kojima bi se dao zajednički smisao međusobno inače nepovezanim događajima, popularna je taktika priređivača kulturnih priredbi svuda u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.

Riječ je, prije svega, o učinkovitom marketiškom triku, jer je u većini slučajeva samo riječ o ekspliciranju nečega što je, zapravo, već ionako prisutno. Tako, recimo, lijepo zvuči kada u  novoj sezoni Majstorski ciklus HRT-a kao svoju temu naznači "Skladatelj u žarištu", ističući kako je ideja, citiramo, "svaki koncert obogatiti jednim djelom koje nije dio standardnoga repertoara". Ideja je, naravno, hvalevrijedna, ali je i inače već niz godina karakteristična za gotovo sve pretplatničke koncerte HRT-ovog Simfonijskog orkestra, tako da ova marketinška krilatica nije, u osnovi, donijela ništa novoga.

 Novoga nema niti u činjenici da je na prvom ovosezonskom koncertu tog ciklusa, održanom prošle subote u velikom Lisinskom, "skladatelj u žarištu" bio Milko Kelemen, čija je djela ovaj orkestar i prije redovito izvodio i praizvodio. A, u konačnici, teško da bi se išta osobito novoga moglo pronaći i u tom prilikom praizvedenoj Kelemenovoj skladbi "Mon Image". Jer, koliko god ovaj skladatelj bio dijete vremena kad se između "suvremenosti" i "novoga" stavljao znak jednakosti, ovom je prilikom predstavio samo još jedan kompendij svojih jasno prepoznatljivih skladateljskih postupaka, koji su odavno sve samo ne novi.

To, naravno, ne znači da je "Mon Image" loša kompozicija. Naprotiv, riječ je o za Kelemena iznenađujuće konciznom djelu, čija je najveća kvaliteta upravo u lapidarnosti, koja gomilanje zvukovnih i dramaturških efekata svodi na pravu mjeru. Napuhana monumentalnost njegovog, recimo, "Pozdrava svijetu" ovdje je ustupila mjesto tek naznakama preokupacija koje su Kelemenu dali njegovi omiljeni pjesnici Krleža, Goethe, Whitman, Verlaine i Quasimodo. I to je dobro, jer skladatelj, umjesto da nam stavi na nos sve što bi nam htio reći, zanimalo nas to ili ne, slušatelju daje tek upute za daljnje samostalno promišljanje njegovog idejnog svijeta.

Još jedna karakteristika Majstorskog ciklusa je i traženje poveznica ne samo unutar čitavog niza koncerata, nego i unutar svakog od njih pojedinačno. Dirigent Nikša Bareza tako je prepoznao srodnost Goetheovih stihova u Kelemenovom djelu i tekstova istog pjesnika koje je u svoj "Rapsodiji za alt, muški zbor i orkestar" uglazbio Johannes Brahms. Nastavljajući programsko ulančavanje, Schumannovu je "Drugu simfoniju" uvrstio u program zbog činjenice da je Brahms svoju "Rapsodiju" posvetio Schumannovoj kćeri Juliji.

No, svjesno ili nesvjesno, na taj su se način na okupu našla djela koja imaju još jednu zajedničku crtu, a to je kreativni grč koji ne dovodi uvijek do rezultata koji je isprva planiran. Jer, kao što ni Kelemen ne uspijeva dostići toliko žuđenu "novotnost", tako i Brahms, umjesto lirske slike, stvara turobnu i samom sobom opterećenu zvukovnu fresku. Schumannov je, pak, grč najočitiji – on želi napisati klasičnu simfoniju, koja se, međutim, prečesto gubi u vlastitim prevelikim ambicijama.

Nikša Bareza je, međutim, dirigent koji nedostatke zna pretvoriti u prednosti, te nam tako pokazati da, usprkos ne do kraja ostvarenim početnim zamislima, takva djela imaju i dalje neupitnu umjetničku vrijednost i snagu. Najviše je to do izražaja došlo u Schummanovoj simfoniji. Nasuprot Dubravku Detoniju, koji u programskoj knjižici gotovo s prezirom piše kako nam je Schumann, citiramo, "želio još mnogo toga reći, ali se nije uspijevao izraziti na pravi način, pa je konačno odustao od bezizgledna posla", Bareza otkriva kako je ovo djelo sve samo ne bezizgledno. Jer, unatoč svim nedostacima, ta se se simfonija otkriva kao pravi dragulj svakome tko je spreman vjerovati u njene kvalitete. Nikša Bareza upravo je takav umjetnik – jedan od rijetkih koji ne idu linijom manjeg otpora, nego, naprotiv, najveće rezultate postižu najtežim radom. A takvih bi nam umjetnika, i to ne samo glazbenih, općenito trebalo više nego što ih trenutno imamo.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Adel i Mara - Josip Hatze
Brucknerova Osma – Nikša Bareza
Stvaranje svijeta - Tonči Bilić
Lastavica u Lisinskom
Prva izvedba Puccinijeve Lastavice u Hrvatskoj
Petar Selem
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Koncertna izvedba Brkanovićevog Ekvinocija
Ekvinocij u Lisinskom

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici