Ivo Pogorelić u Lisinskom

27.11.2007. Print | Pošalji link

Ivo Pogorelić poznat je kao umjetnik koji svoje nastupe planira rijetko, a realizira još rjeđe.

Svuda u svijetu njegovi se koncerti iščekuju s uzbuđenjem, ali i neizvjesnošću, s obzirom da su njegova otkazivanja nastupa u posljednji trenutak postala već gotovo poslovična. No, bez obzira na iz toga proizašle, nerijetko i prilično neukusne spekulacije o Pogorelićevom karakternom profilu, pa čak i psihičkoj stabilnosti, takvi postupci jednog od najvećih svjetskih pijanista nisu nelogični. Jer, on se beskompromisno drži načela da publici treba pružiti samo najbolje, te da je stoga, u slučaju eventualne indisponiranosti, bolje uopće ne nastupiti, nego održati koncert koji bi bio ispod razine koja se od njega očekuje.

Do posljednjeg su se trenutka tako mnogi pitali hoće li se Pogorelić prošlog petka uopće pojaviti uz Zagrebačku filharmoniju na podiju dvorane Lisinski. Jer, umjetnik je u Zagreb na prvi pokus došao tek večer ranije, a, u krajnjoj liniji, ne bi mu bilo prvi put da nakon pokusa otkaže nastup. Ako je to svojevremeno mogao napraviti Karajanu i Bečkoj filharmoniji, sigurno ga, da je kanio, ništa ne bi spriječilo da isto ponovi sa zagrebačkim orkestrom i dirigentom Ivanom Repušićem.

Srećom, zajednički je jezik očito pronađen, jer se Pogorelić na kraju zaista ukazao u Lisinskom, što mu je prvi nastup uz orkestar u toj dvorani još od vremena danas već gotovo zaboravljene Univerzijade. Do trenutka kad je on i zasvirao i Zagrebačka se filharmonija koliko-toliko probudila, nakon što je na svoj poslovično površan način uredno odsvirala Bjelinskijevu "Suitu iz Korkyre", a nešto manje uredno i Šostakovičevu "Prvu simfoniju".

Umjetnički polet mladog dirigenta Ivana Repušića, čije su zanimljive intepretacijske zamisli o Šostakovičevoj simfoniji bile donekle zamućene Filharmonijinim brljavljenjem, do punog su izražaja došle u Rahmanjinovljevom "Drugom glasovirskom koncertu". Izvedba tog djela bila je poprište prave glazbene dijalektičke borbe između solista i orkestra, što je, uostalom, i glavna pokretačka snaga ovog djela.

Ipak, u središtu je pozornosti, i očekivano i zasluženo, bio Ivo Pogorelić. Za razliku od svoja posljednja dva solistička recitala u Zagrebu, ovaj je put bio iznenađujuće discipliniran, gotovo čak i suzdržan. Iako se njegova čuvena, da ne kažemo zloglasna rastezanja tempa često sa solističkog prenose i na koncertantne nastupe, ovaj je put sve ostalo u granicama normale. Rahmanjinovljev koncert, kojeg je svojevremeno znao oduljiti i na pedeset minuta izvedbe, ovaj je put tako protekao u relativno sporih, ali sasvim prihvatljivih četrdesetak minuta. U smislu odnosa prema protoku glazbenog vremena općenito nije bilo nikakvih ekscesa, i u tom bi se pogledu moglo reći da je Pogorelićeva interpretacija bila možda čak i prekonvencionalna.

No, sve to pada u drugi plan obrati li se pozornost na njegovo minuciozno promišljanje i razradu detalja. Tijekom čitave izvedbe ponovno je bila zamjetna Pogorelićeva sklonost isticanju dubljih, mračnijih registara spektra glasovirskog zvuka. Široke Rahmanjinovljeve melodije predstavljene su gotovo sustavno "non legato", čime kao da se signalizira njihova izvještačenost, pa čak i neprimjerenost u kontekstu mjesta i vremena nastanka djela.

Također, u sva su se tri stavka svako malo pojavljivali začudni interpretacijski trzaji, ostvareni minimalnim, ali ipak vrlo jasno prepoznatljivim iznenadnim ispadima iz dinamičke kolotečine. Pogorelić tako pokazuje kako je dubinski ušao u smisao Rahmanjinovljeve glazbe, čija je hiper-romantičnost svojevrstan eskapistički izlet u neki bolji, ali davno prošli i gotovo zaboravljen svijet. Većina će pijanista ovu partituru shvatiti doslovno – no, Pogorelić u njoj iščitava prikrivena značenja, vjerojatno prisutnija u skladateljevoj podsvijesti. Naš najveći pijanist kao da Rahmanjinovu poručuje da je njegov arkadijski glazbeni svijet koliko prekrasan, toliko i, zapravo, nestvaran. Pogorelić stoga skladatelju nudi dodir sa stvarnošću – dodir koji može biti bolan, ali i kreativno poticajan, te, kao takav, umjetnički ispunjavaći, podjednako za interpreta i publiku, ali i, na metaforičkoj razini, za Rahmanjinovljev opus.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Kraljevska flamanska filharmonija

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici