Komorni orkestar iz Saint Paula u dvorani Lisinski

26.01.2007. Print | Pošalji link

Iako s teškom mukom, Europa se, barem kad je takozvana "elitna" umjetnost u pitanju, još uvijek pokušava oduprijeti mehanizmima globalnog tržišta.

Konkretno, to znači da državni intervencionizam u području kulture uspijeva na životu održati i one sadržaje koji su od javnog značaja, a na slobodnom bi tržištu vjerojatno teško ili nikako opstali. Protivnici takvog sustava upozorit će da se tako podgrijavaju i neki beživotni sadržaji, te istaknuti kako slobodno kulturno tržište preko oceana, u Sjedinjenim Državama, itekako dobro funkcionira. O tome bi se, naravno, dalo raspravljati u beskraj. No, ono što nas ovom prilikom više zanima jest kakve vrijednosti proizvodi američki sustav proizvodnje kulture.

Kao prilično dobar primjer, koji rasvjetljava i lice i naličje te proizvodnje, može poslužiti Komorni orkestar iz Saint Paula, koji se preksinoć predstavio zagrebačkoj publici u dvorani Lisinski. Neki će tako upravo taj ansambl istaknuti kao primjer sastava koji djeluje posve samostalno, potpomognut sponzorima, ali ne i državnim institucijama. No, pritom ne treba zanemariti da je to ujedno i jedini profesionalni komorni orkestar u čitavoj Americi. Svi ostali slični sastavi, a ima ih i vrhunskih, prisiljeni su okupljati se tek povremenoj, a njihovi članovi kruh zarađuju bilo svirkom u simfonijskim orkestrima, bilo pedagoškim radom.

Kvaliteta orkestra Saint Paula posve je neupitna – nad perfekcionizmom pojedinačne i skupne svirke njegovih glazbenika mogli bi se zamisliti i mnogi europski sastavi, čak i oni najbolji. Pritom se ansambl podjednako suvereno snalazi u standardnom repertoaru, poput Beethovenovih simfonijskih djela, kao i u glazbi dvadesetog stoljeća. K tome se u oba područja slijede najsuvremenije interpretativne tendencije. Ponešto hermetičnim djelima Györgya Ligetija i Arnolda Schönberga prilazi se s vjerom u njihovu pritajenu komunikativnost. S druge strane, glazbu majstora bečke klasike svira se iz vizure "povijesne obavještenosti", što je posebno potcrtano korištenjem prirodnih trublji, a ne kasnijih instrumenata s ventilima.

I kad bi sve ostalo samo na orkestru, ne bi nam nedostajalo riječi hvale za američki sustav slobodnog tržišta kulture. No, naličje tog sustava održava se u odabiru dirigenta i solista, kao i u njihovim umjetničkim profilima. Roberto Abbado, doduše, nije sasvim irelevantan dirigent, ali svoju slavu on ipak ne duguje primarno svojim profesionalnim kvalitetama. Naime, Roberto je nećak puno slavnijeg Claudija Abbada, nekadašnjeg šefa-dirigenta Berlinske filharmonije. A prezime se uvijek bolje prodaje od imena, što, i kod nas potvrđuje slučaj pijanističke braće Pogorelić – Ive i Lovre. Nažalost, Roberto Abbado, osim prezimena, sa stricem ima malo toga zajedničkog. Riječ je, u osnovi, o sasvim prosječnom dirigentu, koji u ovom slučaju svoj uspjeh više duguje kvaliteti sastava kojim ravna, a manje zanimljivosti vlastitih glazbenih zamisli.

Slično je i s pijanistom Larsom Vogtom, još jednom "zvijezdom" koju je stvorila diskografska industrija. Njegova tehnička preciznost je respektabilna, i nema sumnje da su, uz malu pomoć kreativnog rada za tonskim pultom, njegove snimke sasvim uzorne. Ali, u živoj izvedbi takve pomoći nema, pa tako pred sobom, umjesto velikog umjetnika, vidimo tek solidnog tehničara. Nađe se u njegovoj interpretaciji Beethovenovog "Prvog glasovirskog koncerta" i pokoja zanimljiva ideja, no, cjelina i dalje ostaje samo na razini korektne površinske informacije.

Na kraju, možemo tek zaključiti da slobodno tržište na američki način možda ipak nije najbolja moguća stvar. Jer, koliko god europski koncept državnog intervencionizma podržavao i manje vrijedne sadržaje, upravo zahvaljujući njemu opstaju i glazbenici kojima je od tehničkog savršenstva bitnije ono najvažnije – glazba sâma.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici