Violončelističko natjecanje iznenadilo raspodjelom nagrada

04.02.2008. Print | Pošalji link

Glazbenička natjecanja u osnovi su prilično bespoštedna i nehumana, a njihova je vrijednost za umjetnički razvoj mladih umjetnika prilično upitna.

Jer, gotovo su sva navlas ista – kroz nekoliko etapa valja se dokazati u različitim aspektima solističkog repertoara, pri čemu je tehnička umješnost više na cijeni od umjetničke vrijednosti interpretacije. K tome, više-manje fiksan program često nekim glazbenicima ne pruža priliku da pokažu ono u čemu su najjači, jer se, recimo, komorno muziciranje i rana glazba na većini natjecanja sustavno zaobilazi. U konačnici stoga ovakvi događaji predstavljaju samo još jednu polugu diskografskoj industriji i globalnom svjetskom tržištu, kojima je bitnije da je netko mlad i lijep, a po mogućnosti i virtuoz, nego ima li svojom glazbom nešto bitno za reći ili ne.

Sve navedeno uvelike vrijedi i za tri natjecanja koja se redovito održavaju u Zagrebu – violinističko "Vaclav Huml", pijanističko "Svetislav Stančić" i dirigentsko "Lovro von Matačić". Ta natjecanja, međutim, imaju i problem da u svjetskim okvirima i nisu osobito relevantna, s obzirom da im fond nagrada nije na onoj razini koja se nudi u zapadnoeuropskim zemljama. Rezultat takve situacije je da smo za malo kojeg od laureata "Humla", "Stančića" ili "Matačića" ikad išta čuli nakon njihovog pojavljivanja u Zagrebu.

Međunarodno violončelističko natjecanje "Antonio Janigro" uvijek je, međutim, bilo drukčije, i to je potvrdilo i u svom netom završenom četvrtom izdanju. Formula kojom se u prošla tri navrata "Janigro" potvrdio kao relevantno mjesto svjetske čelističke scene ponovljena je i ovaj put. Program jest zahtjevan, ali i šarolik, pa je ovaj put uključivao i komorno glazbovanje. U žiriju su ponovno sjedili neki od vodećih svjetskih interpreta i pedagoga, a, što je vjerojatno i najvažnije, ključni kriterij ocjenjivanja bio je cjelokupan umjetnički dojam, a ne samo tehnička vještina u ovoj trci s preponama.

"Janigro" je, općenito, prilika za čitav niz pravih malih čuda u odnosu na druga natjecanja. Prije svega to vrijedi za činjenicu da na njemu, više od kompetitivnosti, vlada kolegijalnost među natjecateljima. Isto vrijedi i za iznimno kvalitetan odnos koji su prema finalistima pokazali pijanistica Ivana Švarc Grenda i violinist Aleksandar Ivić, koji su s njima surađivali u izvedbama glasovirskih trija. Jedinu mrlju na čitav događaj bacila je, nažalost, i opet Zagrebačka filharmonija. Jer, bez obzira na sav trud dirigenta Pavla Dešpalja, koji je dosljedno pratio interpretacijsku koncepciju svakog finalista, orkestar je svirao površno i nezainteresirano, s količinom manjkavosti u svirci koja uistinu nije dostojna jednog navodno prestižnog nacionalnog orkestra.

Raspored nagrada pokazao se, pak, kao najveće i najpozitivnije čudo ovogodišnjeg "Janigra". Doduše, i ovdje se u sam vrh probio jedan uspješan trkač, kineski glazbenik Bonian Tian. Njegova bi mu tehnička sprema, koju ne prati i osobita umjetnička sugestivnost, negdje drugdje priskrbila i prvu nagradu, no, ovdje se morao zadovoljiti drugom. Nju bi možda više zaslužio trećeplasirani ruski čelist Dmitrij Prokofjev, kojeg je boljeg plasmana vjerojatno koštala odluka da se u završnici natjecanja predstavi nedovoljno atraktivnom "Koncertantnom simfonijom" svog prezimenjaka Sergeja Prokofjeva.

Činjenica, pak, da je prvu nagradu, ali i glavninu onih posebnih, koje uključuju buduće nastupe u Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani i Mariboru dobio kanadski umjetnik David Eggert pokazuje kako je na "Janigru" umjetnost ipak na prvom mjestu. Naime, na svakom bi se drugom natjecanju Eggertu vjerojatno uzelo za zlo što su mu se na par mjesta u izvedbi Dvořákovog "Koncerta za violončelo i orkestar" dogodile manje tehničke nespretnosti. No, žiri je ispravno prepoznao kako je snaga njegove iznimno sugestivne interpretacije, koja pokazuje visoku razinu individualnosti, ali i razumijevanja umjetničkog sadržaja djela, ono što treba nagraditi. Poučeni iskustvima s prethodna tri natjecanja, možemo već sada zaključiti kako je Eggert glazbenik za kojeg ćemo sigurno još čuti, a, k tome, znamo i da ćemo ga i uživo još slušati, čemu se svakako već sada treba veseliti.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
55. obljetnica Zagrebačkih solista

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici