24. Muzički Biennale Zagreb

30.04.2007. Print | Pošalji link

Kad su 1999. Ivo Josipović i Berislav Šipuš preuzeli vodstvo Muzičkog biennala Zagreb, bio je to znak da je gotovo s pukim preživljavanjem i krpanjem programa tijekom ratnih i prvih poslijeratnih godina.

Njih su dvojica tako u četiri festivalska izdanja koja su uslijedila ponudili jasnu koncepciju, temeljenu na manje-više ustaljenoj formi izmjenjivanja komornih, reprezentativnih i, uvjetno rečeno, “alternativnih” sadržaja. Ti su sadržaji pritom svaki put bili okupljeni oko neke relativno općenite, ali ipak dovoljno prepoznatljive teme, koja se poput “crvene niti” provlačila programom, ostavljajući, međutim, dovoljno prostora i za onaj dio ponude koji uz tu temu nije bio izravno vezan.

Nažalost, takva se koncepcija već prije dvije godine pokazala prilično istrošenom. No, umjesto da se pokušaju pronaći neki drugi modeli programske politike, ustrajalo se na postojećem obrascu i to ovaj put s krajnje upitnim rezultatom. Jer, ne samo da su za 24. Biennale izabrane čak četiri ključne teme, nego su i one punjene svim i svačim, odnosno onime što se prvo našlo na raspolaganju, pri čemu kvaliteta očito nije bila od primarnog interesa. Iako to priređivači, naravno, neće priznati, čini se da su i sami bili svjesni koliko su slabo odradili svoj posao, pa se nisu čak niti previše trudili barem tvrditi suprotno. Festivalski marketing i odnosi s javnošću ove su godine tako bili na upravo sramotnoj razini. Niz je dokaza za tu tezu, od sazivanja najavne press-konferencije tek dva dana uoči početka festivala, preko suhoparnog kataloga, sve do nepreglednih i neažuriranih web-stranica, na kojima se u rubrici “galerija” još uvijek nalaze fotografije iz 2001. godine.

Od četiri izabrane teme, barem su se tri pokazale prilično problematične. Tako se kao “središnjeg gosta skladatelja”, umjesto nekog za današnji glazbeni trenutak relevantnog autora, dovelo Krzysztofa Pendereckog. Njegov značaj u doba procvata avangarde šezdesetih godina prošlog stoljeća posve je neupitan. No, ono što on danas stvara već je posve pregazilo vrijeme. A, kad ga se već i dovelo u Zagreb, ipak bi zaslužio, barem zbog stare slave, nešto bolje od bestidno loše svirke Zagrebačke filharmonije.

Da je takozvano “žensko skladateljsko pismo” dvojben pojam subverzivno je naznačeno i u izvrsnom eseju muzikologinje Vesne Rožić u bijenalskom katalogu. Jer, u glazbi se, za razliku od književnosti, “žensko pismo” uglavnom ni po čemu ne razlikuje od onog “muškog”, pa je tako ova tematska odrednica, zapravo, tek kvazikavalirska gesta, a ne išta što bi bilo supstancijalno relevantno.

Glazbena scena nešto je čvršći pojam, no, ni tu nije bilo previše sreće, izuzmemo li maštovitu i urnebesno zabavnu “blog-operu” Mirele Ivičević “Za tri lipe”. Bila su tu, doduše, i dva odlična libreta Dubravka Mihanovića, samo što je Frano Đurović sa svojim “Eto vas” napisao scensku glazbu, a ne operu, dok je Zoran Juranić u “Pingvinima” svojom jednoličnom, zamornom i zastarjelom glazbom upropastio sve što se u libretu upropastiti dalo.

Ostaje tako još samo projekt “Glazbene veze Švedska-Hrvatska”, s nizom uistinu kvalitetnih programa, među kojima posebno valja izdvojiti nastupe Kraljevske filharmonije iz Stockholma i udaraljkaškog sastava “Kroumata”. No, taj segment programa uglavnom ionako nisu oblikovali hrvatski organizatori, nego švedski. Sličan je problem i s jedinim uistinu vrijednim dijelom ovogodišnjeg Biennala – noćnom scenom elektroničke glazbe. Naime, upravo se i uglavnom samo u tim opskurnim terminima pojavljivala glazba koja nije umorna od sebe sâme, nego i dalje posjeduje znatiželju za propitivanjem nekih novih, još neistraženih smjerova. Paradoksalno, ti najgori termini bili su redovito i najposjećeniji, što pokazuje da zagrebačka publika, pogotovo ona mlađa, ipak zna prepoznati što je, a što nije vrijedno slušanja. No, ni tu zasluge ne pripadaju Ivi Josipoviću i Berislavu Šipušu, nego Petru Milatu i ekipi iz MAME i Studentskog centra, koji su taj program osmislili gotovo samostalno.

A kad na jednom velikom i u hrvatskom okviru ipak bitnom festivalu najbolje stvari budu upravo one u koje se glavni organizatori nisu petljali, onda to znači da je došlo vrijeme da Biennale promijeni svoje vodstvo. Uz dužno poštovanje prema njihovom dosadašnjem radu, Josipović i Šipuš sada bi ipak trebali prepustiti bijenalsko kormilo nekom mlađem, energičnijem, suvremenijem i, ne manje bitno – maštovitijem.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici