Nikša Bareza u srazu s Lutosławskim i Mahlerom

29.02.2008. Print | Pošalji link

"Mi ne poznajemo glazbu, a ni ona nas".

Začudna je to misao, posebice uzmemo li u obzir da ju je izrekao jedan od najvećih skladatelja druge polovine dvadesetog stoljeća, Witold Lutosławski. Pa ipak, ona, na iznenađujuće iskren i izravan način signalizira krizu u kojoj se glazba našla koncem milenija. Jer, nakon svih avangardnih eksperimenata, postalo je jasno da se ne može pobjeći od tradicije, koju je avangarda često strastveno prezirala. Istovremeno, potraga za nečim novim počela se činiti sve bezizglednijom, jer se glazba ponovno našla u slijepoj ulici, iz koje se činilo da nema izlaza.

Povijest se, dakle, na koncu prošlog stoljeća ponovila, vrativši ga na njegov početak. Naime, dvojbe koje je donijela postmoderna, zapravo su tek iskrivljena zrcalna slika krize koja je mučila moderniste s početka stoljeća. Naravno, dileme su sada nešto drukčije – modernisti nisu mogli strgnuti okove tradicionalnog tonaliteta, dok se postmodernisti osjećaju zauzdanima cjelokupnom višestoljetnom tradiciojom zapadne umjetničke glazbe.

U tom smislu, program što ga je sinoć sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske televizije pripremio Nikša Bareza izrazito je ilustrativan. "Peta simfonija" Gustava Mahlera i Lutosławskijev "Koncert za glasovir i orkestar", pritom, međutim, ne sumiraju čitavo dvadeseto stoljeće, što je bila Barezina namjera, nego zorno predočuju kako se, usprkos svim burnim događajima u međuvremenu, glazba vratila manje-više onamo odakle je i krenula.

Narav dubokih, ali i plodotvornih Mahlerovih i Lutosławskijevih frustracija, koje su, u osnovi, istovrsne, najrazvidnija je iz građe kojom barataju. Nema tu više ni velikih tema ni samouvjerenih, čvrstih harmonijskih progresija. Umjesto toga, obojica barataju motivičkim krhotinama, isprepletenima u gusto polifono tkivo, u kojem harmonijski slijedovi nisu više uzrok, nego tek gotovo slučajni rezultat glazbenog tijeka. Krećući se iz različitih polazišta, oni završavaju na istom bezizlaznom odredištu – Mahler pokušava probiti tonalitet, ali u tome ne uspijeva, dok Lutosławski, polazeći od atonaliteta, na koncu ipak ne odolijeva sirenskom zovu tradicije.

Ako je, dakle, poruka ovog koncerta trebala biti upozoravanje na istovjetnost krizâ koje su glazbu tištile na početku i na koncu proteklog stoljeća, onda je ona uistinu zorno prenesena. No, promatramo li ovaj koncert kao autonomni umjetnički čin, neovisan o širem promišljanju estetskih dilema koje zahvaćuju puno više od tek ova dva izabrana djela, dojam je nešto drukčiji i bitno manje pozitivan.

Kad je riječ o Lutosławskijevom "Glasovirskom koncertu", izvedba je najviše posrnula na solistu. Jest da je pijanist Paweł Kowalski na interpretaciji tog djela surađivao sa sâmim skladateljem, no, čini se da od toga nije bilo osobite koristi. Kowalski je jednostavno, blago rečeno, osrednji pijanist, što se jasno čulo i u sumnjivim izvedbama dviju Chopinovih skladbi, koje su poslužile kao dodatak, i to posve neprimjeren ostatku programa. U složenoj se pak strukturi Lutosławskijevog djela Kowalski interpretacijski pogubio, stvarajući od u osnovi prilično preglednog djela amorfan i zamućen glazbeni tijek.

Nikša Bareza Mahlerovoj je "Petoj simfoniji" pristupio bitno ozbiljnije, jasno istaknuvši njeno motivičko i idejno mnogoglasje, vodeći pritom računa i o stabilnosti simfonijske cjeline. No, od Bareze smo navikli na odličnost, pa nas stoga tek vrlo dobar rezultat ne može zadovoljiti. Uvodni dramatični signal odličnog trubača Vedrana Kocelja dao je naslutiti da će njime biti zahvaćeno sve što u simfoniji dalje slijedi, no, već je potkraj prvog stavka Bareza počeo gubiti interpretacijske konce iz ruku. Početna pregnantnost postupno je ustupila mjesto urednom, ali tek prosječnom prosviravanju, a profinjenost detalja je prema koncu izvedbe morala ustuknuti pred ponekad jeftino banalnim dinamičkim efektima.

Znamo i zašto se to dogodilo – umjesto da se ovom složenom djelu Bareza ozbiljno posvetio, on je samo šest dana ranije ravnao premijerom Verdijevog "Macbetha" u Rijeci, a u međuvremenu je održao i još jedan koncert, s drugim programom, sa svojim matičnim koncertom. Mahlerova "Peta simfonija", međutim, nije djelo koje se može i smije tek ovlaš pripremiti, i to je nešto što bi dirigent Barezinog kalibra ipak trebao znati.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Lutosławskijev 'Glasovirski koncert' prvi put u Hrvatskoj

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici