Danski nacionalni simfonijski orkestar u Lisinskom

04.03.2008. Print | Pošalji link

Kada je prije nešto više od dvije godine Danski nacionalni simfonijski orkestar gostovao u Zagrebu, koncert jednostavno nije mogao propasti.

Jer, kao solist u Beethovenovom "Trećem glasovirskom koncertu" nastupio je jedan od najvećih pijanista današnjice Leif Ove Andsnes, a i ostatak je programa donio pitke uspješnice iz pera Hartmanna i Schumanna. Kako je, pak, riječ o izvrsnom orkestru, kojeg je predvodio njegov vrlo zanimljiv šef-dirigent Thomas Dausgaard , taj je nastup općenito bio među najsvjetlijim vrhuncima pretprošle koncertne sezone.

Slijedom navedenog, ovaj si je orkestar lako i posve zasluženo priskrbio novu pozivnicu u Zagreb, a njegov je sinoćnji koncert dvoranu Lisinski ponovno ispunio gotovo do posljednjeg mjesta. No, sada se više nije išlo na sigurno, nego se ušlo u svjestan rizik predstavljanja programa koji ne osvaja publiku "na prvu loptu". Nacionalne je boje pritom branio suvremeni danski skladatelj Poul Ruders, čiji je "Concerto in Pieces" neskriveni "hommage" dvojici velikih britanskih autora– baroknom majstoru Henryju Purcellu i prošlostoljetnom skladatelju Benjaminu Brittenu. Konkretno, ovdje je riječ o varijacijama na temu iz Purcellove opere "Didona i Eneja", koje su razrađene slično kao i u Brittenovoj skladbi "Mlada osoba upoznaje orkestar", također temeljenoj na jednoj Purcellovoj temi. Ne čudi stoga da je eklektičan koncept doveo i do još eklektičnije skladbe, koja nije bez određenih kvaliteta, iako joj kronično nedostaje konzistentnosti u glazbenom izrazu.

Srećom po Rudersa, njegov sunarodnjak Thomas Dausgaard, koji je i ovom prilikom ravnao danskim orkestrom, uspio je istaknuti najveće kvalitete ove partiture, neutralizirajući, koliko je to bilo moguće, njene manjkavosti. Isto je načelo dirigent primijenio i na "Koncert za flautu i orkestar" Jacquesa Iberta, skladbu koja je obilježena napadnom elokvencijom, ali ne i osobitom erudicijom. Ipak, bila je to odlična prilika da u središte pozornosti dođe izvanredna prva flautistica orkestra Ulla Miilmann, koja se istakla zavidnom razinom tehničke okretnosti, ali i iznimno lijepim i tamnim tonom, posebice u inače prilično neugodnim donjim registrima. Dirigent je solistici kolegijalno prepustio glavnu riječ, ali je i minuciozno razradio profinjene detalje orkestralne pratnje.

Umjesto tradicionalne simfonije, završnica je koncerta protekla u znaku "Simfonijskih plesova", posljednjeg djela Sergeja Rahmanjinova. I ovdje su danski glazbenici odabrali djelo koje nije bez određenih nedostataka. Jer, usprkos blistavoj instrumentaciji i preglednoj formi, "Simfonijski plesovi" ne uspijevaju uvijek zadržati tenziju koju iziskuje samonametnuta skladateljeva epska širina, pri čemu velika glazbena gesta ne može prikriti izostanak dramaturške sadržajnosti. No, sve to zasjenjeno je kreativnom sinergijom Thomasa Dausgaarda i njegovog ansambla. Sa svoje strane, on je kreirao efektnu, ali nipošto ne i površnu interpretaciju, dok su glazbenici svoju svirku sjedinili u kompaktan zvuk, kojeg odlikuju tamne boje gudača i drvenih puhača, te moćan, ali nenametljiv ton limenih puhača i udaraljki.

Liniju riskiranja s djelima kojima izvanjska atraktivnost nije primarna odlika dirigent je, posve neuobičajeno, nastavio i u dodacima, odabravši stranice nekih manje poznatih orkestralnih minijatura Sibeliusa i Dvořáka. No, kako njegova samouvjerenost nije bez pokrića, tako vrhunski umjetnički učinak ni ovdje nije izostao. Danski nacionalni simfonijski orkestar tako je još jednom, možda i više nego prošli put, opravdao povjerenje koje su mu ukazali i Koncertna direkcija i zagrebačka publika, pa nam preostaje samo nadati se da niti njegov eventualni ponovni nastup u Zagrebu nećemo morati predugo čekati.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici