Aapo Häkkinen i Hrvatski barokni ansambl

28.03.2008. Print | Pošalji link

Produbljivanje znanja o povijesnim načinima interpretacije glazbe barokne ere kao jednu od hvalevrijednih nuspojava imalo je i otkrivanje repertoara koji izlazi iz trokuta Vivaldi-Bach-Händel.

Štoviše, danas smo sve više svjesni činjenice da se tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća glazbu, i to vrlo kvalitetnu, stvaralo i izvan velikih umjetničkih centara Italije, Njemačke, Francuske i Engleske. U tom smislu, za svaku je pohvalu nakana Hrvatskog baroknog ansambla i finskog čembalista Aape Häkkinena da zagrebačku publiku upoznaju i s jednim dijelom švedskog doprinosa toj epohi. Djela Johana Helmicha Romana, izvedena na sinoćnjem koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu, činila su se pritom najlogičnijim izborom, za kakvog bi se vjerojatno odlučili i sâmi Šveđani.

Naime, riječ je o nedvojbeno najvećem skladatelju svog vremena u toj zemlji, premda je uvriježena krilatica o njemu kao "ocu švedske glazbe" pretjerana, uzmemo li u obzir nezanemariv raniji doprinos umjetnika iz obitelji Düben glazbi na dvoru Karla XII. No, puno se problematičnijom čini jednako uobičajeno nazivanje Romana "švedskim Händelom", čime se percepciji njegovog opusa više šteti nego koristi. Jer, s jedne strane, Roman nije tek puki Händelov epigon, ali, istovremeno, njegova glazba teško može izdržati usporedbu s onom njegovog starijeg kolege, a navodno i učitelja.

Kao što se moglo čuti iz izvedbi "Uvertire u g-molu" i "Simfonije u e-molu", djela koja pripadaju u sâm vrh Romanovog stvaralaštva, riječ o autoru čija je fraza rastrzana i kratkoga daha, a melodijska invencija i prečesto tek na razini konvencionalnoga. Sučeljen s majstorskim i samouvjerenim rukopisom Händelove kantate "Ljubavni delirij", predstavljene istom prilikom, švedski se skladatelj, nažalost, pokazuje kao relativno blijeda osobnost. Takvo poređenje, međutim, nije baš sasvim korektno. Za početak, dvojica su skladatelja sučeljena različitim glazbenim vrstama, a, k tome, i djelima nesukladnog vremena nastanka. Umjesto ranog, "rimskog" Händela i kasnijeg, "stokholmskog" Romana, bilo bi puno korektnije predstaviti ih istovrsnim instrumentalnim skladbama – sonatama ili koncertima – koje su istovremeno skladali dok su obojica bili u Londonu. U tom slučaju, možda bismo prije mogli govoriti o Händelovoj konzervativnosti, nasuprot Romanovom osluškivanju nadolazećeg pretklasičnog "galantnog stila".

Ipak, ako se već i napravilo grešku u koracima pri koncipiranju programa, njegova je realizacija bila i više nego zadovoljavajuća. Aapo Häkkinen iznimnu je pozornost posvetio minucioznoj razradi svih predstavljenih partitura. To je bilo posebno učinkovito u Romanovim djelima, u kojima, upravo zbog njihove fragmentarnosti, detalj nerijetko ima i veći značaj od šire sagledane cjeline. Moglo je, doduše, u svirci Hrvatskog baroknog ansambla biti više preciznosti i lakoće, iako je i dalje razina izvedbe bila bitno viša nego što smo inače od tog sastava navikli. Osobito je, pak, iskočio "Koncert za flautu, čembalo i gudače" Johana Joachima Agrella. Djelo je svojim već pretklasičnim izrazom donekle zalutalo u visokobarokni ostatak programa, no solističke interpretacije sâmog Häkkinena i jednako vrsne flautistice Ane Benić bile su dovoljno opravdanje za njegovo uvrštavanje.

Pridodamo li tome i maestralan doprinos sopranistice Ivane Kladarin izvedbi Händelovog "Ljubavnog delirija", možemo zaključiti da kvalitetni solisti iznimno inspirativno djeluju na Hrvatski barokni ansambl. I u tome, naravno, nema ništa lošega. Dapače, ako je upravo to način da se podigne razina glazbovanja tog sastava, onda je to put kojim treba i dalje nastaviti.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
HRBA i Haydnova obljetnica
Hrvatski barokni ansambl i Andreas Helm
Hrvatski barokni ansambl u 'Nordijskom deliriju'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici