Queer Zagreb komentar

10.10.2008. Print | Pošalji link

Festival Queer Zagreb nikad se nije trudio izbjegavati teme o kojima drugi nisu razmišljali, ili se nisu usudili postaviti kao temu.

Međutim, festival na granici umjetničkog eksperimenta, aktivizma i zabave mora imati barem čvrsti okvir, kad već unutar programa postoje nesukladnosti i raznorodnosti koje, ponekad čak i doslovno, preslikavaju neprevodivu riječ iz naziva. Tijekom devet dana šestog izdanja festivala, barem u izvedbenom dijelu programa, šok se miješao s nevjericom, kao u nekadašnjoj novinskoj egidi, ali bez suza. Što bi se drugo, uostalom, i moglo očekivati kad je ovogodišnja tema bila „Zločin, seksualnost i rod“. No, snažna tema ne donosi uvijek i jednako vrijednu obradu u selektiranom programu, što se ovoga puta Queeru i dogodilo, pa unatoč proplamsajima kazališne i performerske inventivnosti, za većinu izvedbenog programa ovogodišnjeg festivala i nije baš previše jasno zašto je i kako uopće izabran. 

Takav „pogodak“ dogodio se već na samom otvaranju, gostovanjem Jeana Abreua, navodno jednog od najistaknutijih mladih koreografa i plesača u Velikoj Britaniji, koji se zagrebačkoj publici predstavio cjelovečernjim programom sastavljenim od tri kraća komada. Izvan svakog konteksta, osim možda onog koji bi mu ponudio Tjedan suvremenog plesa, ali i on na selekcijskoj i programskoj margini, Abreu nije ponudio ništa osim relativno razvijenog i ne previše inventivnog pokreta, kojem elaborirano svjetlo i na trenutke zanimljiva glazba pomaže tek toliko da pristojnu publiku zadrži u dvorani. Slično je, iako potpuno drugim sredstvima, funkcionirao i performans britanske Pacitti Company, vizualno donekle zanimljiv ali u melankoliji predvidiv i monoton kvazibiografski esej, koji je potencijalno zanimljivu temu jednostavno potrošio ne dotičući se ni zločina, ni seksualnosti niti roda.

No, možda je riječ o promišljenom konceptu selektora Queer Zagreba, pa se neuspjeh prvog dana i lagano zaoštravanje sve do završne svečanosti sa zelenim vjenčanjem Annie Sprinkle i Elizabeth Stevens može gledati i kao obol dramaturgiji samog festivala. Jer već drugi dan bitno je više nalikovao manifestaciji koja se zove tako kako se zove. Iako južnoafrički performer Steven Cohen granice izvedbenog roda pomiče na način kako je to već uobičajeno i u svakom malo razuzdanijem baru Zapadne Europe, konkretnost njegovih poruka već ulazi u zadanu temu festivala. Pritom je od scenske pojavnosti važniji njegov izvankazališni angažman, jer je umjesto klistiranja vinom koje kasnije popije samo kako bi pronašao vlastiti transrodni okus, snažnija snimka site-specific izvedbe. Cohen je, naime, drag queen kostimu dodao i nekoliko Davidovih zvijezda i takav nastupio ispred francuskog instituta za istraživanje zločina u Drugom svjetskom ratu, te time isprovocirao policijsku reakciju. Koliko je riječ o vrijeđanju nečijih osjećaja, koliko tek o ekshibicionizmu a koliko o promišljenoj akciji koja stavlja naglasak na bitno, to jest na netoleranciju koja danas ima smo nešto uglađenije lice, Cohen nije odgovorio, ali je njegovim gostovanjem program festivala dobio nešto konkretnije, iako očekivano, lice.

Ono najvažnije, ipak, dogodilo se tek u kasnom nedjeljnom terminu, kao dodatak za odabrane ili one u potpunosti posvećene. Riječ je o zapravo monodramskoj produkciji u režiji Francuskinje Gisele Vienne ali engleskog višeznačnog naslova „Jerk“, koja fascinira omjerom uloženog i dobivenog. Naizgled nepretenciozna, čak i neambiciozna, „Jerk“ je priča za jednog izvanrednog glumca i tri lutke u njegovim rukama, ali jednostavna ginjolska igra inspirirana je stvarnim zločinima, serijom ubojstava s homoseksualnom i vrlo poremećenom pozadinom. Kad se, putem programske knjižice, sazna da je lutkarstvo zaista bila terapija za serijskog  ubojicu, i kad se to spoji s nevjerojatno preciznom i zadivljujućom interpretacijom Jonathana Capdeviellea, za kojeg granice između izvođača i lika kao da ne postoje, „Jerk“ ostaje jednom od najboljih predstava koje su domaće pozornice ugostile u posljednje vrijeme. Ona je ujedno i pravi vrhunac festivala, koji je svoju kičastu završnicu imao spomenutim vjenčanjem veteranke radikalnog performansa, ponovno rođene Annie Sprinkle. Između ta dva pola pluta i program festivala Queer Zagreb, kao pučka zabava ili karneval koji uživa u skidanju maski, i kao ozbiljni umjetnički festival s čvrstim programskim odrednicama. Utoliko, zapravo, opravdava i svoje ime.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici