Feministica i redateljica Mia Engberg - za dildo spremna!

21.07.2008. Print | Pošalji link

Šesto izdanje Tabor Film Festivala završilo je ove subote dodjelom nagrada i koncertom sarajevskog feminističkog benda Starke.

Tabor, koji se od osnutka koncentrira na kratkometražni film, ove je godine predstavio najbogatiji program do sad, ali i najduži festival, koji je svojim trajanjem obuhvatio dva vikenda i sve dane između njih. Sudeći po posljednjim danima festivala, odaziv publike bio je više nego zadovoljavajući, s obzirom da su naročito večernje projekcije bile ispunjene do posljednjeg mjesta.

Pametno koncipiran program, koji je svake noći završavao koncertom, privukao je mnoge Zagrepčane, ali i zagorski podmladak, što je pak rezultiralo i prisustvom policajaca u civilu. Organi reda i mira po dvorcu Tabor ganjali su konzumente lakih droga, valjda još uvijek inspirirani svojim višednevnim lovom na generala Koradea, no unatoč zadivljujućoj upornosti traženja kriminalaca na jednom filmskom festivalu, nitko nije priveden. Možda i zbog toga što je undercover pojava hrvatskog policajca jednako uočljiva kao i kada je isti u uniformi. 

U svakom slučaju, organizatori Tabor Film Festivala imaju razloga za zadovoljstvo, a od gostiju koje su doveli, posebno se isticala Mia Engberg, švedska redateljica, feministica, aktivistica i basistica u bendu Vagina Grande. U Taboru je prikazana retrospektiva njenih dosadašnjih radova koji uključuju kratke dokumentarne i igrane filmove, od kojih su neki seksualno eksplicitni. Engberg je u Švedskoj jedna od poznatijih javnih figura, a njeni stavovi i filmovi često znaju izazvati kontroverze čak i u tamošnjoj javnosti, od kojih je zadnja bila kada joj je državni filmski institut dodijelio 200.000 eura za snimanje feminističkih pornića.

Božo Biškupić jedva se odvaži dati novac redatelju debitantnu, a još bi teže bilo zamisliti da bi dio proračuna za film dodjelio nekom projektu poput onih koje ima Mia Engberg. No kada je riječ o Skandinavcima, čiji su pornići iz sedamdesetih već odavno ušli u legendu, takav postupak ne treba čuditi.

Da li je bilo teško i komplicirano postići da vam švedske državne institucije daju novac za snimanje feminističko-lezbijskih porno filmova?

Prvo treba reći kako već duže vrijeme snimam filmove, te me ljudi u filmskoj industriji poznaju, a cijene i moj rad. Svi su oni vidjeli film «Selma i Sophie», kojim sam započela tu ideju feminističkih pornića, te znaju kako nije riječ o konvencionalnom porno radu. Također, pomoglo je i to što je osoba koja u filmskom institutu odlučuje o dodjeli sredstava žena i feministica, kojoj se moja ideja učinila dobrom. Naravno, morala sam napisati mnogo pisama i objašnjenja što i kako želim snimiti, a kasnije je uslijedila i rasprava u medijima kako je uopće moguće da naš filmski institut podržava porniće.

Obični pornići većinom se temelje na «bum-tras» principima. Po čemu se vaši razlikuju od njih, i jeste li osmislili neke nove stvari koje se do sada nisu mogle vidjeti u ovoj vrsti filmova?

Htjeli smo imati par koji je istinski zaljubljen i napaljen, pa smo našli pravi par. Bilo mi je važno da seksualnost prikazana u tom filmu dolazi od te dvije djevojke. Na primjer, palo mi je napamet snimiti scenu u doggiestyle pozi, ali djevojke su rekle kako to nikada ne prakticiraju, pa to onda i nismo snimili. Film je na kraju ispao možda previše dražestan, no sljedeći će zato biti prljaviji. Sada se osjećam slobodnije sve to snimiti nekako napaljenije, jer ne želim brinuti o mainstream pornićima nego pokušavam izmisliti novi žanr.

Vaši filmovi izazivaju podijeljene reakcije, i to ne samo kod mainstream publike, nego i u okviru ortodoksne gay i feminističke zajednice. Za neke lezbijske aktivistice veliki je problem bio korištenje seksualnih pomagala u «Selmi i Sophie». Što ih je u tome toliko uznemirilo?

Aktivistički pokret se vrlo brzo mijenja. Ovaj film je snimljen prije četiri godine i od tada se dosta toga promijenilo. Tradicionalne feministice su još uvijek neprijateljski nastrojene prema bilo kojoj vrsti radnji koje podsjećaju na heteroseksualne aktivnosti, a tu za njih spadaju i dildo i kurac. Nekima je sve to bilo jako važno, ali meni se čini ključnim da se svatko može zadovoljiti kako njemu odgovara, te da ni jedna lezbijka ili feministica nema pravo određivati što smiješ, a što ne raditi u svojem seksualnom životu. Na njihov prigovor da ženama ne trebaju kurčevi kako bi bile zadovoljene mogu samo reći da se radilo o plastičnom dildu! To i dokazuje da kurac nije potreban.

Konačni cilj svakoga pornića je gledatelja dovesti do orgazma. Je li to i vaš cilj, te kojoj se publici prvenstveno obraćate u svojim feminističkim porno radovima?

Ne želim napaliti samo lezbijke, nego se nadam da će, recimo, isti efekt moj film imati i na gay muškarce. Vodili smo na snimanju i raspravu o tome što ako neki perverzni starac gleda naš film i drka, a moj stav je bio – blago njemu! To znači da će vidjeti nešto dobro i uživati, a protiv toga svakako nisam. Cilj je, uostalom, učiniti svijet boljim mjestom za sve, a ne samo za lezbijke. Također, često su me pitali heteroseksualni muškarci zašto ne snimim i nešto dobro za njih, pa sam im rekla neka slobodno probaju sami.

Danas ste poznata filmašica i aktivistica u Švedskoj, često se pojavljujete u medijima i sudjelujete u javim raspravama. Jeste li zadovoljni svojim statusom u javnosti?

Započela sam kao pankerica i aktivistica. Tada sam razbijala izloge porno shopova, živjela u skvotu i tukla se s policijom i skinheadima. Bila sam vrlo mlada i s vremenom sam osjetila umor od svega toga, jer stalno moraš biti pijan kako bi podržavao punk scenu. Željela sam doprijeti do šire publike, jer se sve svodilo na destruktivan stil života. Aktivizam bi trebao biti više od toga, te sam počela snimati kratke filmove i dokumetarce. Aktivizam je uvijek bio moja baza, a umjetnost mi je ljubavnica, moglo bi se reći.

Imate li osjećaj da morate žonglirati između širokog gledateljstva i specifičnih supkultura kojima se bavite kada snimate film?

Moj rad sastoji se od nekoliko dijelova, a dokumentarci su mi jako važni. Zadnji film koji sam napravila zove se «Pjesme iz predgrađa» i bavi se mladima u siromašnim, rubnim dijelovima Stockholma, a cilj mi je bio da on dopre do što veće publike u kinima i na televiziji. Ipak ne želim izgubiti svoje underground kontakte i smatram kako je važno zadržati osjećaj identiteta i pripadnosti gay i feminističkoj zajednici, jer tako smo jači. Naravno, postoji i tradicionalni feministički pokret, no netko treba biti na prvim linijama.

«Pjesme iz predgrađa» postigle su u Švedskoj značajan uspjeh, jer upozoravaju na porast kriminala među mladima, posebice emigrantima, što je čak i za tamošnje političare još uvijek svojevrsna tabu tema. No, kako je uopće biti siromašan u Švedskoj?

Švedska je bila socijalistička zemlja, a sada imamo desničarsku vladu koja stvari mijenja vrlo brzo. U predgrađima žive mnogi emigranti, koji su izolirani te nemaju iste prilike za uspjeh kao djeca bogatih Šveđana. Švedska verzija siromaštva uključuje kriminal, droge i osjećaj beznađa, što vjerojatno nije jednako loše kao kod vas, ali čak i ako ne umireš od gladi ne znači da je sve u redu.

Ideje vaše mladosti proizlazile su iz trokuta  punk-feminizam-lezbijstvo. Kada ste počeli snimati filmove jeste li imali osjećaj da ste se prodali, jesu li vas za to optuživali?

Naročito na samom početku, ideja da uopće želim snimati filmove i biti dio švedske umjetničke scene proglašavana je izdajom i prodajom ideala. No, sada smo svi stariji, neki moji poznanici su ušli u četrdesete, a neki su umrli od droge i AIDS-a, pa mi se ljudi znaju zahvaliti što sam napravila stvari koje pomažu da se održi sjećanje na našu mladost. Na primjer, snimila sam film o svojem prijatelju Kaleu, koji je bio gay skinhead, a on je nakon toga umro od AIDS-a, kao i mnogi drugi unutar naše zajednice. Danas je svima drago što taj film postoji, kao sjećanje na njega.

Nemate običaj mistificirati svoj uspjeh u Švedskoj, pa možete li onda objasniti što je sve dovelo do toga da budete prepoznati, ali i podržani od tamošnje umjetničke scene?

Živimo u vremenu kada ljudi traže filmske autore poput mene. Moja majka i njene prijateljice mi uvijek prigovaraju kako snimam filmove koji nisu privlačni i razumljivi. Mama želi da snimam lijepe filmove i vjerojatno joj nikada neću u tome udovoljiti. No veliki dio umjetničkog establishmenta me prihvaća, jer se u svim raspravama i na svim festivalima želi imati redateljica i aktivistica, pa onda svi kažu «zovimo Miju Engberg». Kako sam sada starija, čekam da se pojave mlađi autori koji bi snimili neke doista kontroverzne stvari, jer ja više nisam kontroverzna. Postala sam etablirana.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Tabor Film Festival 2009.
Dvorac Veliki Tabor ugošćuje još jedan Tabor Film Festival
Film - godišnji pregled 2008.
Uspjesi filma '38 Baba Višnjina ulica'
Film o junacima Baba Višnjine ulice
Mia Engberg: svojim filmovima ne želim napaliti samo lezbijke
Počinje tabor Film festival
U Desiniću počinje još jedan Tabor film festival
Počinje lov na Veronikinu lubanju

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici