Motovun film festival slavi 10 godina postojanja

24.07.2008. Print | Pošalji link

Deset godina postojanja Motovun Film Festivala čini se značajnim ne samo kao jubilej za ovu manifestaciju, njezine organizatore i posjetitelje, nego i kao pokazatelj koliko su se neke stvari u Hrvatskoj promijenile od 1999. godine.

Tada je, uz veliku količinu improvizacije, tim entuzijasta u slikovitom istarskom gradiću po prvi puta predstavio kulturni festival kakav je do tada bio nepoznat kod nas. U međuvremenu se diljem Lijepe naše može posjetiti više desetina raznih festivala, od filmskih, preko glazbenih i kazališnih, pa sve do književnih, a svi oni na neki način imaju dug prema Motovunu, koji je postavio model alternativnog kulturnog festivala kakav danas poznajemo.

U počecima se činilo kako je ključna stvar u svemu politički se odrediti, pa u skladu s time naći i odgovarajuće pokrovitelje, no s vremenom je svima postalo jasno da za organiziranje festivala ponajprije treba novac, pa se kao važan pozadinski igrač hrvatske festivalske industrije ispostavio veliki kapital. Takav je bio i Motovun, koji je započeo paradiranjem lijevo-liberalne političke elite pred blicevima fotografa, a danas ga stabilnim čini korporativna sponzorska potpora. Naravno, ovo je samo jedna promjena koju je Motovun prošao, a u slučaju ovoga festivala uvijek je najvažnija bila njegova atmosfera. U Motovun mnogi idu zbog filmskog programa, koji ima svoje bolje i lošije godine, iako se na izbjegavanje holivudskih naslova može uvijek računati, no dobar dio publike ovog festivala cijeli događaj promatra kao veliku pučku veselicu urbanih alternativaca.

S druge strane, Motovun Film Festival nikada nije bio u baš previše bliskim odnosima s najdugovječnijim ministrom kulture u Hrvata, Biškupićem Božom, za čijeg je prvog mandata MFF i započeo rad, a u trećem slavi desetogodišnjicu. Pojava MFF-a se u početku gledala kao odgovor ljevičara na prenapuhanu Pulu, državni filmski festival Tuđmanove Hrvatske, a Ministarstvo kulture je Pulu oduvijek izdašno financiralo, dok je Motovun bio potpomognut često tek forme radi.  Također, Biškupić u ovih deset godina nije primijećen u motovunskoj publici, a Igor Mirković, dugogodišnji direktor MFF-a, ambivalentan je prema toj činjenici, jer ona ipak nešto govori o Biškupićevom odnosu prema MFF-u, ali festival o njemu nikako ne ovisi.

Pojava filmskog festivala koji na vrhuncu svakoga ljeta u Motovun privuče tisuće posjetitelja, barem na tjedan dana, promijenila je i ovaj gradić, koji je u devedesetima izgledao pomalo kao naselje duhova. Sada u njemu cvate lokalno poduzetništvo i zanatstvo, a to je, tvrdi Mirković, zasluga MFF-a, koji je ime ovog gradića od petsto stanovnika učinio poznatim u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire.

Kada je pak riječ o počecima Motovun Film Festivala, Rajko Grlić, umjetnički direktor i osnivač, prisjeća se kako je prvo izdanje ove manifestacije organiziralo samo pet ljudi. Uz njega tu su još bili Boris T. Matić, Olinka Vištica, Dana Budisavljević i, naravno, Igor Mirković. Prvi MFF svoj stožer je imao u jednom stanu Zvonimirovoj ulici, a Mirković kao preteču svega navodi Imaginarnu filmsku akademiju koju je Grlić vodio u Grožnjanu, a koju su mnogi od pokretača festivala pohađali. Od malih početaka Motovun je u deset godina stigao do budžeta od dva i pol milijuna kuna, što znači da je još uvijek riječ o, kako je jednom Mirković rekao, «jeftinom festivalu na koji se troši veliki novac». Inače, početna postava festivalske ekipe s vremenom se prilično promijenila. Od pet spomenutih samo su još Grlić i Mirković povezani s MFF-om, dok su Matić, Vištica i Budisavljević pokrenuli druge festivale ili drže ključne pozicije na nekim već postojećima. Tako je Boris Matić pokrenuo Zagreb Film Festival, Dana Budisavljević je radila na ZagrebDoxu, a sada s Olinkom Višticom vodi tvrtku Hulahop, koja organizira Animafest. Kao jedno od najvažnijih postignuća Motovuna nameće se tako zaključak kako je ovaj festival odgojio novu generaciju kulturnih radnika koji su dinamizirali hrvatsku kulturnu scenu.

Napuštanje prvotne organizacijske postave znalo je koji puta proizvesti glasine i nagađanja kako će se Motovun Film Festival ugasiti, kao što se moglo čuti prije dvije godine. Igor Mirković ističe kako ova manifestacija više ne ovisi o pojedincima, te da odlazak ljudi iz organizacije ne znači ujedno i kraj festivala. Rajko Grlić se pak rado prisjeća prve petorke, navodeći da su, kako on to kaže, djeca Motovuna danas na značajnim vodećim mjestima kada je riječ o festivalima, a na nesuglasice koje su tijekom godinama nastajale unutar organizacije, gleda pomalo filozofski, jer se «s godinama ljudi moraju baviti i svojim životima, a od Motovuna je teško zaraditi za život».

Bilo kako bilo, Boris Matić i Olinka Vištica uspješno su nas izbjegavali kada smo i s njima željeli porazgovarati o Motovunu, što je možda rezultat sezone ljetnih odmora, ali i pokazatelj da nisu baš raspoloženi za nostalgične priče o posebnosti filmskog festivala na istarskom brežuljku. Na kraju krajeva, o kolegama uvijek sve najbolje. U cjelini, ovom festivalu su mediji bili iznimno naklonjeni, pa su tako i motovunski skandali dobivali mnogo manje prostora od, recimo, onih pulskih. Ova dva festivala su se pak, opet većinom zahvaljujući medijima, pozicionirali kao suparnici, a dok su se međusobno svađali i jedni drugima dijelili lekcije, Sarajevo Film Festival je izrastao u najvažniji filmski događaj u široj regiji. Grlić danas na Pulu ne gleda tako kritično, iako kaže da je odavno propuštena šansa učiniti ga relevantnim izvan hrvatskih okvira.

Desetljeće postojanja prigoda je za slavlje, no postoji i ona manje uspješna strana MFF-a. Od nekoliko promašaja Motovuna, pamti se, odnosno zaboravlja, pokušaj oživljavanja grožnjanske Imaginarne akademije tijekom trajanja festivala, kao i fantomski dolazak Nicole Kidman, dok je publika zato ipak imala priliku uživati u pojavi Jasona Biggsa, filmski najpoznatijeg po seksu s pitom od jabuka, što baš i ne bi trebala biti referenca za festival koji se diči svojim art senzibilitetom. Ponekad su znali i zaštekati filmovi koji su se puštali s DVD-a, a i neki programi su se činili zastarjelima, recimo prošlogodišnja retrospektiva japanskih horora, koji su odavno prestali biti aktualni. Igor Mirković kaže da Motovun ima svojih boljih i lošijih godina, a kao ono za čime najviše žali navodi gubitak gledatelja srednje i starije generacije, kojima je s vremenom hippie atmosfera ovog festivala postala zamorna.

Gledajući čisto filmofilski na ovaj festival, može se reći da Motovun ima određene zasluge za vraćanje manje komercijalnih filmova na redovan repertoar, iako je teško u tih deset godina primijetiti nekakvu jasnu umjetničku profiliranost MFF-a. Također je do danas postalo jasno kako nagrada na ovom festivalu nema naročitu težinu, no rijeke malvazije i obilje tartufa dobra su kompenzacija. Ipak, MFF je specifičan po tome što je pokazao svojim sljedbenicima kako se može pronaći publika za repertoar koji se ne sastoji isključivo od  visokobudžetnih spektakala.

Za Rajka Grlića posjetitelji Motovuna su najvažniji pokazatelj uspješnosti ovog festivala, a kao ideal izdvaja bivšeg ministra unutarnjih poslova, no Šime Lučin ipak je izuzetak, a na Motovunsko brdo rado su se pozivali i penjali i Vesna Pusić i Slavenka Drakulić, koji nisu imali ništa protiv foto-safarija, a za gledanje filmova bili su manje, ako uopće zainteresirani. Ovogodišnji program nudi nekoliko zanimljivosti, od kojih se izdvaja retrospektiva klasika ruske kinematografije, te izbor Rusije kao zemlje partnera, a kvotu slavnih gostiju ispunjava britanska režiserska legenda Ken Russell. Iz glavnog programa, u kojem se najbolji film nagrađuje Zlatnim propelerom, izdvajaju se novi filmovi Guya Maddina i Carlosa Reygadasa, a sve to se može gledati od 28. srpnja, kada počinje deseto izdanje Motovun Film Festivala.  

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Motovun slavi deseti rođendan

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici