Mike Leigh: Nadam se da su moji filmovi svugdje razumljivi

13.09.2008. Print | Pošalji link

Mike Leigh jedan je od najuglednijih europskih filmskih autora, inače najpoznatiji po svojem specifičnom načinu rada.

Leigh je tijekom svoje dugogodišnje karijere razvio poseban sustav stvaranja, koji se prvenstveno oslanja na kolektiv, što nije iznenađujuće, s obzirom da je ovaj filmaš ujedno i jedan od poznatijih ljevičara sedme umjetnosti. Leigh, sada već karakteristično, radi uvijek bez scenarija, stvarajući prvo s izabranim glumcima njihove likove u vremenskom roku od godine dana. Tek kada svaki od likova ima do kraja definiran karakter, kao i do u najmanje detalje razrađenu osobnu povijest, Leigh i ekipa počinju konstruirati labavu priču, koja opet nastaje kao odraz precizno definiranih karaktera. Zbog toga je Leigh naročito omiljen među glumcima, jer im, za razliku od mnogih drugih režisera, ostavlja mnogo veću slobodu u stvaranju uloge, a ne treba ni zaboraviti kako glumci u Leigheovim filmovima često osvajaju nagrade za svoje kreacije.

Politička uvjerenja i marksistička ideologija također su neizbježan dio svakog Leighovog filma, koji se, žanrovski gledano, mogu najlakše podijeliti u drame i komedije, uz napomenu kako je potonjih ipak manje. Zadnji put kada se Mike Leigh upustio u snimanje komedije bilo je još prije deset godine, i to s filmom «Career Girls», koji je inače jedan od njegovih manje uspješnih. No, zato je s dramama kao što su «Razgolićeni», «Tajne i laži» te «Vera Drake» osvajao nagrade u Cannesu i Veneciji, a usput pokupio i nekoliko nominacija za Oscara. Tu vrijedi spomenuti kako je bio nominiran i za najbolji originalni scenarij iako, kao što je svima poznato, Leighevi filmovi scenarija nemaju.

Njegov najnoviji film opet je komedija, naslovljena «Happy Go Lucky», ili u hrvatskom prijevodu «Samo bez brige», premijerno prikazana ove godine na Berlinealeu gdje se Leigh morao zadovoljiti tek Srebrnim medvjedom. Na nedavno završenom 14. Sarajevo Film Festivalu Mike Leigh predstavio je «Samo bez brige», koji ovih dana igra i na ovdašnjem kino-repertoaru. U Sarajevu se pomalo nevoljko pojavio na javnom razgovoru, već nakon pet minuta prijeteći kako će ustati i otići ukoliko publika svu svoju pažnju ne usmjeri na njega. No, zato je bio pun hvale za svoju glavnu glumicu iz «Samo bez brige»: «Veliki dio glumaca s kojima imam privilegiju raditi su ljudi koje bih vrlo lagano mogao staviti u centar filma. Sally Hawkins ima posebnu energiju, otvorenost duha, smisao za humor i inteligenciju, te sam to sve htio prikazati. Osim mojeg filma, ona je već poznata i njezin profil u javnosti raste.»

Osim s Leighom, Sally Hawkins je u međuvremenu snimala i s Woodyjem Allenom, a uostalom nije ništa uobičajeno da ovaj Englez uzima žene za centralne likove svojih filmova. Najsvježiji primjer toga svakako je «Vera Drake», o Velikoj Britaniji u vremenu siromaštva nakon Drugog svjetskog rata i s naslovnom junakinjom koja vrši tada još ilegalne pobačaje. Ipak, Mike Leigh statistički dokazuje kako u njegovim filmovima oba spola dobivaju jednak prostor: «Zapravo, netko me je nedavno pitao zašto su kod mene žene uvijek glavni likovi. Onda sam sjeo i razmislio o svim svojim filmovima, te izračunao da imam podjednak broj filmova sa ženama i muškarcima u središtu priče. Čudna je to slučajnost.»

Kada je riječ o «Samo bez brige», Leigh ističe kako je za njega bilo ključno snimiti film o osobi koja je vječni optimist, a Poppy, lik koji su zajedno stvorili Sally Hawkins i on, baš to i jest. U ovom slučaju se, dakle, žena kao glavni lik uklopila u osnovnu ideju filma, no Leigh naglašava kako mu je uvijek i sporedni cilj pružiti glumicama priliku da pokažu što sve mogu: «Osim koncepta ovog filma, smatram i kako je važno osmišljavati dobre uloge za glumice. Jer one, ni krive ni dužne, izvuku deblji kraj i dobrih uloga za žene baš i nema. Iako u filmovima, naročito holivudskim, postoji dosta ženskih uloga koje su u centru priče, one su ipak predstavljene u odnosu na nekog muškarca ili mu se pokoravaju.»

Uz još jednog notornog ljevičara britanske kinematografije, Kena Loacha, Leigh se često proglašava oličenjem svega engleskog, a takvim neki smatraju i njegove filmove, što se ovom režiseru baš i ne sviđa, možda zbog toga što i nije toliko daleko od istine: «Naravno da snimam filmove koji na određeni način reflektiraju moj život, kulturu i okruženje, ali odbacujem ideju kako snimam tipično engleske filmove. «Samo bez brige» je smješten u Londonu, ali to nije film o Londonu i ova priča bi funkcionirala i u nekom drugom gradu. Nadam se da su moji filmovi takvi da ih se može razumjeti svugdje i da transcendiraju granice.»

Jedna od značajki cijeloga Leigheovog filmskog opusa jest i posvećivanje pažnje glumačkim minijaturama u njegovim filmovima. Na taj način on, kako kaže, pomalo testira glumce, pokušavajući utvrditi jesu li spremni za veće, centralne uloge. Dobar primjer toga je Leslie Manville, koja je u nekoliko filmova ovog autora imala male uloge da bi onda u njegovoj turobnoj drami «Sve ili ništa» zaigrala glavnu, te kao što je to često slučaj, odmah i osvojila nekoliko nagrada za ulogu frustrirane prodavačice iz londonskog predgrađa. U «Samo bez brige» najviše pak u sjećanju ostaje mlada glumica koja se pojavljuje u samo jednoj sceni, kao učiteljica flamenca: «Glumica Karina Fernandez zapravo je Engleskinja koja nikada u životu nije plesala flamenco. Zato je istražila sve o njegovoj povijesti i krenula je na tečaj, te je na kraju bila odlična.»

Kada se pogleda svih dvadesetak filmova koje je Mike Leigh snimio u svojoj višedesetljetnoj karijeri može se primijetiti vraćanje na nekoliko standardnih tema, od kojih je najprimjetnija ona o klasnim razlikama i problemima u međuljudskim odnosima koje one izazivaju. Leigh kaže kako se time opsesivno bavi jer su to stvari koje najčešće primjećuje i u svom životu.

Uvjereni socijalist Leigh posljednjih godina baš i ne istupa često u javnosti kada je riječ o političkim temama, što je velika razlika u odnosu na Leigha iz osamdesetih, kada je na vlasti bila Čelična Lady: «Ništa, ali baš ništa, koliko god loše bilo sve što se dogodilo u proteklih deset godina nikada neće biti tako grozno kao vladavina Margaret Thatcher. Ništa! Zbog toga će trebati proći još vremena da me netko opet tako naljuti. Što se trenutne vlade tiče, kada ih se uporedi s njom, teško je biti bijesan. S njima sam najviše razočaran.»

Obzirom na svoj posebni način rada, Leigh u prosjeku snima jedan film svake tri godine, a slobodno vrijeme između dva filmska projekta krati radom u kazalištu. I u njemu kreativno postupa na isti način, a posebno je ponosan na svoju zadnju dramu: «Moja prva obaveza jest uvijek film. No, radio sam prije mnogo više u kazalištu nego sada. Prije dvije godine sam zadnji put radio u kazalištu, moju dramu «2000 godina», a prije nje sam režirao u kazalištu polovicom devedesetih. S vremena na vrijeme je dobro vratiti se na daske koje život znače, za mene je to prirodno i dobro iskustvo. A i režirati dramu u londonskom National Theatre je pozitivno iskustvo za svakog umjetnika, jer kod njih vlada atmosfera podrške i slobode.»

«Samo bez brige» povratak je, nakon duže pauze, Mikea Leigha žanru komedije, a kritičari se većinom slažu kako je riječ o poprilično duhovitom filmu, u kojem je ponajveći problem nedostatak čvrste priče. Ipak, to publici nije smetalo da uživa u filmu, na koji Leigh gleda kao komičnu verziju oporih «Razgolićenih» iz 1993. godine.

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Dama s kamelijama' - novi balet Dereka Deanea
Philippe Bober: Filmska remek-djela ne nastaju ako se čeka državna potpora!
Sarajevo Film Festival u završnici
Sarajevo Film Festival bliži se kraju
Sarajevo Film Festival seli iz Sarajeva?
Zeleni pločnici, turisti i filmovi u Sarajevu
Sarajevo - grad filma
Sarajevo Film Festival i dalje najznačajniji u regiji
Nova predstava Nine Mitrović u Kerempuhu
Prebrojavanje u Kerempuhu: 'Jebote, kolko nas ima'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici