Carlos Reygadas: U ekstremnim situacijama, glumci su hrabriji od mene!

22.11.2008. Print | Pošalji link

Posljednje desetljeće bilo je jako dobro za meksičku kinematografiju.

Režiseri poput Alfonsa Cuarona, Guillerma Del Torra i Alejandra Gonzalez Inarritua prvo su u svojoj domovini snimili izvanredno uspješne filmove, koji su privukli publiku, oduševili kritiku a i pokupili nagrade na najvećim festivalima, pa čak i na Oscarima, a onda ih je na 'pečalbu' pozvao Hollywood. Tu se situacija zakomplicirala, pa se Cuaronov senzibilitet za mlade pretvorio u odrađivanje jednog nastavka u serijalu o Harryju Potteru, dok je Del Torova mračna mašta upotrijebljena za snimanje vampirskih akcića. Zato i ne čudi kako su  ova trojica autora odlučili balansirati između osobnih i holivudskih projekata, ali i kako je njihov kolega Carlos Reygadas unaprijed odustao od visokobudžetnih spektakala.

Reygadas, bivši student prava, debitirao je mističnom dramom «Japon» iz 2002. godine, a od tada je snimio još dva filma, od kojih je svaki izazvao velike kontroverze. Reygadasa se ili obožava ili prezire, a razlozi za to su njegova beskompromisnost u izboru tema i njihove filmske obrade. Naravno, novi enfant terrible svjetske kinematografije utočište je našao u Cannesu, filmskom festivalu koji je uvijek volio provokatore. Ovih dana Reygadas je u posjetu Zagrebu, gdje se sva tri njegova filma prikazuju u okviru One Take Film Festivala. Najkontroverzniji od tri Reygadasova filma svakako je «Bitka na nebu» iz 2005. godine, u kojoj groteskno pretili bračni par otme bebu, koja onda umre, a da milosti za gledatelja neće biti, režiser naznačuje već u prvoj sceni filma. U njoj gledamo eksplicitni oralni seks otmičara i njegove tek punoljetne štićenice, što je zgrozilo mnoge. «Tiho svijetlo» je Reygadasov najnoviji uradak iz 2007., koji ga je opet odveo izvan grada i to među od civilizacije odsječena plemena Menonita, meksičkih Indijanaca koji i danas žive u planinama. U 145 minuta ovog filma Reygadas poslovično testira strpljenje gledatelja dugim, sporim kadrovima koji prikazuju ljude u prirodi, a kritika je, što je sada s ovim autorom već postala tradicija, podijeljena između obožavanja i mržnje.

Favorit ste filmskih festivala, no volite li vi njih kao što oni vole vas?

Potrebni su mi, jer ako snimate filmove kakve ja snimam nije ih lagano prikazati u svijetu. Postoje tri načina prodaje i distribucije filmova: prvi je imati vrlo poznate glumce, drugi je imati puno novaca, a treći je ići po festivalima. Zahvalan sam što me pozivaju u Cannes, no ja taj festival koristim kako bih film prodao dalje u druge države. Želim da se moji filmovi prikazuju u normalnim kinima i da ih gleda normalna publika, a to mi omogućava Cannes. Inače me nije briga za filmske festivale.

Nemate namjeru slijediti primjere Cuarona, Del Tora i Inarritua kada je riječ o koketiranju s američkom filmskom industrijom?

Oni su moji bliski prijatelji i vrlo je lijepa stvar što se svi međusobno podržavamo, pa čak i ponekad produciramo jedni drugima filmove. No, nismo zainteresirani za nekakav dogmatski pristup filmu i da si govorimo kakvi filmovi trebaju biti. Moji su filmovi prilično različiti od njihovih i nemam želje raditi u Hollywoodu, jer tamo ne bih mogao snimati što i kako hoću. Moji filmovi se bave osjećajima i idejama, te ne ovisim o poznatim glumcima ili zarađivanju mnogo novaca. Uostalom, ne sviđa mi se ni Los Angeles, ni hrana koju tamo jedu.

Kritičari vam zamjeraju nedostatak interesa za priču. Je li to istina i koliko je to uopće problem?

Narativ je tek neophodni element filma, ali ne i ključni. Uzimam osnovni kostur priče, koji koristim kao jezgru na koju onda nadovežem ono što me doista zanima. Želim da uvijek ima dovoljno vremena kako bi se vidjelo, čulo i osjetilo što se događa na platnu. Ljudi su me pitali zašto kod mene kadrovi traju tako dugo, a moj odgovor je da ne traju, nego su dugi onoliko koliko je potrebno da bi se sve vidjelo. Ne želim da gledatelj konceptualizira ono što je vidio u filmu, jer tako se ponašaju djeca, nego je potrebno o svemu moći i razmisliti.

Takav pristup filmu nije ništa novo, jer bilo je i prije autora koji su najmanje pažnje posvećivali zapletu. Koje od njih biste naveli kao uzore ili inspiraciju?

Inspiriraju me pojedini filmovi, a ne režiseri. Kada odgledam lijep film osjećam radost i nadu, a loši me filmovi deprimiraju. Oklijevam spomenuti konkretne filmove i njihove režisere, jer se tako stvaraju pogrešne pretpostavke i filmovi se povezuju na pogrešan način. Mogu ipak reći kako mi se sviđa Roberto Rossellini i «Bad Lieutenant» Abela Ferrare.

Tvrdite da volite svoje glumce, no tjerate ih na prilično ekstremne stvari. Kako vam to uspijeva?

Povjerenje. Velika količina povjerenja je potrebna, i to njih u mene. Glumci su hrabriji od mene i vjeruju mi potpuno. Dosta vremena provodim tražeći prave ljude i nikada ne zamišljam unaprijed kako će moji likovi izgledati, sve to je otvoreno. Postoje trenuci kada nekoga ugledam i zaljubim se u njih kao što se zaljubimo u ženu, odnosno muškarca. Tada odmah predložim toj osobi da bude u mom filmu. Često me odbiju.

«Bitka na nebu» izazvala je i prigovore zbog samog naslova filma, koji, smatrali su neki, namjerno vodi gledatelje u pogrešnom pravcu. Morali ste se opravdavati zbog toga. Kako, dakle, zvuči trenutno objašnjenje?

Nisam mišljenja da naslovi trebaju biti sažetak radnje filma, no vrlo su mi važni. Za «Bitku na nebu» su me pitali je li to film o avionima u Drugom svjetskom ratu! Taj naslov je evokativan, a nastao je tako što sam imao osjećaj izgubljenosti u ovom svijetu i sjetio sam se bogova na Olimpu koji su kontrolirali ljudske sudbine. Oni međusobno raspravljaju o tome tko će biti spašen a tko ne. Zato je za mene taj naslov vrlo jasan, iako je bilo i interpretacija kako je riječ o citatu iz Biblije i opisu apokalipse.

Svi vaši radovi su vizualno vrlo upečatljivi. Kako pristupate tom aspektu snimanja filma?

To je odgovor na mjesto i ljude koje snimam. Sve se događa prirodno i ne razmišljam unaprijed o različitim vizualnim stilovima, nego odlučujem prema onome što susretnem na lokaciji. U «Bitki na nebu» Mexico City je prikazan kroz crnu, bijelu i plavu, što su boje koje najviše odgovaraju tom gradu, kao i snažan kontrast i oštra slika. O svemu sam se dogovarao s direktorom fotografije, a još su me za osvjetljenje inspirirale i Tintorettove slike.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Četvrti Festival filmova u jednom kadru
Philippe Bober: Filmska remek-djela ne nastaju ako se čeka državna potpora!
Motovun slavi deseti rođendan
Motovun film festival slavi 10 godina postojanja

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici