Suvremeni izraelski film na festivalu ZagrebDox

25.02.2009. Print | Pošalji link

Sukob Izraelaca i Palestinaca medijski se tretira kao 'breaking news' još iz vremena dok ta kategorija i nije postojala.

Već više od pola stoljeća traje bliskoistočna kriza, što je rezultiralo i time da se sukobljene strane percipira jedino kroz ono oko čega se spore. No, čak i kada se od rođenja živi u stanju pripravnosti, svakodnevica se neizbježno pojavljuje kao definirajući okvir egzistencije, bez obzira na sve bombaške napade ili vojne intervencije. To se odlično može vidjeti na jednom od popratnih programa ovogodišnjeg ZagrebDoxa, koji je posvećen suvremenom izraelskom dokumentarnom filmu. Selekciju deset naslova napravio je David Fisher, poznati izraelski dokumentarist, ali i dugogodišnji šef tamošnjeg filmskog fonda zaduženog za produkciju dokumentaraca.

Fisher je tako u poziciji nastajanje dokumentarnog filma sagledati iz više perspektiva, i kreativno i financijski, a zaslužan je i za polagani uspon izraelske kinematografije, ovih dana najviše izražen kroz film «Valcer s Bashirom» Arija Folmana. Ova kombinacija dokumentarnog i animacije već je proljetos oduševila sve u Cannesu, pa je nominacija za Oscara bila neizbježna. Iako se očekivalo kako je zlatni kipić u kategoriji stranog filma predodređen «Valceru s Bashirom», osvojio ga je relativno nepoznati japanski film. Fisher objašnjava kako ipak nije razočaran time, otkrivajući i svoju ulogu u nastanku: “Taj film je napravio odličan posao time što se našao među pet nominiranih. Ne može se uvijek sve osvojiti. S jedne strane sam razočaran, jer sam očekivao, kao i svi drugi, da će «Valcer s Bashirom» dobiti Oscara, a i bio sam prvi koji je investirao u taj projekt. S druge strane, ljudi pričaju o filmu, kritičari su oduševljeni i sada svi znaju za jedno ostvarenje, koje je započelo kao mali film a postalo međunarodni art-hit.” Kada je riječ o selekciji suvremenih izraelskih dokumentaraca, koju je Fisher napravio za ZagrebDox, cilj nije bio reprezentativan presjek cjelokupne produkcije, nego istaknuti najbolje autorske radove.

Naravno, snimanje dokumentaraca nije oduvijek bio jedan od kulturnih prioriteta tamošnjih vlasti. No, stvari su se promijenile nakon što je država početkom desetljeća odlučila organizirano investirati u kinematografiju, tvrdi Fisher: “Osnova izraelske dokumentarne produkcije je Zakon o filmu, koji je prije desetak godina prošao u parlamentu. Mnogo toga se od tada promijenilo, snimanje filmova je olakšano. U državi postoje četiri fonda isključivo za dokumentarce, a onaj koji sam ja vodio je bio glavni. Meni je pak najvažnije bilo podržati filmove koji se usuđuju govoriti autorskim jezikom kakvim se ne služi televizija.”

Ključni element filmske produkcije u Izraelu predstavljaju međunarodne koprodukcije, bez kojih veći broj filmova nije moguće realizirati. Fisher navodi primjer «Valcera s Bashirom» koji je krenuo s 200 000 dolara od jednog producenta, dok je konačni budžet iznosio dva milijuna. Na isti način se postupa i kada je riječ o drugim filmovima, pa danas oko 40% budžeta za izraelske filmove dolazi preko koprodukcija, dakle iz inozemstva.

Imati poziciju generalnog direktora Nove izraelske fondacije za kino i televiziju nije uvijek lagan posao. Fisher spominje kako se mnogo puta suočio s pritiscima iz filmske industrije, ali i politike, no da ih jednostavno nije uzimao u obzir pri odlučivanju: “Bili smo potpuno neovisni. Nikada nisam morao mijenjati svoje umjetničke odluke zbog vanjskih pritisaka. To nam je omogućio dobar upravni odbor, koji nas je podržavao. Zato i jesmo bili u prilici podržati brojne politički i društveno radikalne filmove, koji se kritički odnose prema službenoj politici, jer su nam jedini kriteriji bili dobar scenarij i rezime autora.”

Pomalo neskromno, David Fisher je među deset selektiranih dokumentaraca uvrstio i vlastiti. Riječ je o filmu «Ljubavni inventar», snimljenom 2000. godine, koji je prikazan i na Berlinaleu. U njemu Fisher, između ostaloga, demonstrira kako je moguće povezati više naoko odvojenih tema oko jedne priče, u ovom konkretnom slučaju obiteljske traume: “Izgubili smo moju sestru, koja je rođena prva. Bilo je to početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Ona je nekoliko dana poslije poroda jednostavno nestala iz bolnice. Kada su mi roditelji umrli osjetio sam kako je došlo vrijeme da istražim što se s njom dogodilo. Istovremeno je to bila i priča o mojoj braći i sestrama i našem statusu potomaka onih koji su preživjeli holokaust. U sred svega toga je i moja bitka s izraelskim vlastima zbog otvaranja arhiva iz vremena nastanka države.”

«Ljubavni inventar» je na programu petog ZagrebDoxa 26. veljače u 16 sati, a u istom terminu svaki dan do kraja festivala možete pogledati i ostale filmove iz selekcije suvremenih izraelskih dokumentaraca. Svi oni prikazuju se u Velikoj dvorani Teatra &TD.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici