Financiranje filmova Papića, Vrdoljaka i Bulajića je bacanje novca u vjetar

14.07.2007. Print | Pošalji link

Ako se baci tek letimičan pogled na osvajače glavnih nagrada na tri najvažnija filmska festivala na svijetu, a to su Cannes, Venecija i Berlin, u proteklih nekoliko godina, može se primjetiti jedan zanimljiv trend.

Riječ je o reafirmaciji istočnoeuropskog filma. Sve to je kulminiralo ove godine, kada je, u svibnju, Zlatna palma dodijeljena rumunjskom «Četiri mjeseca, tri dana i dva sata» Cristiana Mungiua, a tome su prethodili Zlatni medvjed za «Grbavicu» Jasmile Žbanić, te Zlatni lav za «Povratak» Andreja Zjaginceva.

Jedan od dugogodišnjih podržavatelja istočnoeuropske kinematografije, te autor nekoliko knjiga na tu temu, od kojih se izdvaja ona o bugarskoj, jest i filmski kritičar i povjesničar Ron Holloway, Amerikanac s berlinskom adresom, inače dugogodišnji suradnik poznatih časopisa poput Varietyja i Hollywood Reportera. Holloway se od 10. do 14. srpnja nalazio u Hrvatskoj, u svojstvu člana žirija za međunarodnu konkurenciju na petom Tabor Film Festivalu.

Što se Tabor Film Festivala tiče, koliko ste zadovoljni onime što ste imali priliku vidjeti?

Impresioniran sam filmovima koji su u konkrenciji. Naročito mi se svidjela njihova različitost, te činjenica da su u konkurenciji mnogi već nagrađeni radovi, što pokazuje da se ne ide samo na blesavu zabavu, kada je u pitanju program Tabora. Također, u publici ima dosta filmofila, koji ispravno reagiraju na ono što se prikazuje. Ponekad su kratki filmovi dobar pokazatelj, jer se u njima vidi početak talenta i može se predvidjeti koliko će zanimljiv biti prvi dugometražni nekog redatelja.

Kada je u pitanju istočnoeuropski film, kojem pripada i hrvatski, barem ako je do percepcije sa Zapada, ključan element u njegovom trenutnom međunarodnom uzletu jest i upotreba digitalne tehnologije. No, ima li digitalni video i svoje loše strane i koje su?

Sada, s digitalnom tehnologijom, možete skoro pa tajno snimati filmove, i onda ih bez problema prikazati na nekom festivalu. Moj problem s digitalnim videom ogleda se u činjenici da je slika previše ravna, što se najviše vidi na velikom platnu. Priče su odlične, ali nije isto kao na 35 milimetara, jer nema sjena i dubine polja. Digitalni video funkcionira u zimskim scenama i pri stvaranju depresivne atmosfere, no ako se želi prikazati pejzaž, jasno se primjećuje da nije za to.

Koliko su važni kratki filmovi nekog autora za njegovu kasniju afirmaciju?

Rumunjski redatelj Cristian Mungiu, koji je ove godine dobio Zlatnu palmu u Cannesu, imao je prije toga odličan kratki film, «Turkey Girl». Pogledao sam ga u Berlinu prije dvije-tri godine u okviru programa «Lost & Found», koji se bavi istočnoeuropskom kinematografijom. On je tada prvi put primjećen i zapamćen, a sada je kanski pobjednik, što pokazuje vitalnost i oporavak istočnoeuropskog filma nakon pada komunizma.

Kada se govori o istočnoeuropskom filmu, ime Emira Kusturice, jedinog redatelja u povijesti koji se može pohvaliti s dvije Zlatne palme, prvo pada na pamet. Simbolizira li Kusturica još uvijek balkansku kinematografiju?

Kusturičin stil je ključan. On improvizira, ekspresivno koristi glazbu, uvijek ima Cigane, daje slobodnu glumcima i takvi filmovi su važni za velike festivale, jer prezentiraju nešto drukčije u odnosu na pravolinijske, narativne slikopise. Sada pak imamo filmove koji su vrlo blizu stvarnosti, i novi prevladavajući stil je dokumentarni realizam, koji je različit od Kusturičinih fantazija.

Je li politika u djelima istočnoeuropske kinematografije i danas prisutna?

Filmovi poput «Grbavice» i «Gospođice», koji su osvojili nagrade u Berlinu odnosnu Locarnu, vrlo su blizu bavljenju političkom situacijom u Bosni i Hercegovini. Također, odličan film je i «Svjedoci» Vinka Brešana, koji je vrlo politički nabijen, što, smatram, nema smisla poricati.

Kakav je status istočnoeuropskih filmova u SAD-u?

Na neki način, u Sjedinjenim državama su primjetili ovaj trend, i onda se filmovi s ovih područja prikazuju na festivalima poput onog u Tellurideu, koji je vrlo važan. Također, jedan ili dva uvijek budu izabrani za prikazivanje na Sundanceu, a i u New Yorku postoje tri filmska festivala, koja uvijek daju prostor onim istočnoeuropskim, naročito je to slučaj s Tribecom.

U Berlinu se tako redovito prikazuju filmovi iz BiH, te Brešanovi i Sviličićevi radovi, koji su svoj produkcijski put započeli baš u Sarajevu. Koliko je Sarajevo Film Festival važan za autore s ovih područja?

Budući da živim u Njemačkoj, upućen sam u to da je njemačka vlada iznimno zainteresirana koprodukcijski pomagati filmaše s Balkana. Zato i nije toliko iznenađenje da je «Grbavica» pobijedila u Berlinu. Postoji i nekoliko filmskih fondova, posebice onaj u Leipzigu, koji preko Sarajevo Film Festivala i njihovog Cinelink koprodukcijskog programa traže projekte koje bi sufinancirali.

Ima li smisla isključivo državno financiranje filmova ako se pretendira na međunarodnu afirmaciju malih kinematografija?

Ono što mi se zaista ne sviđa su staromodni filmovi i staromodni redatelji, koji se drže svoje stare slave. Nedavno sam razgovarao s jednim poznatim bugarskim redateljem, no ne bih spominjao njegovo ime, čiji je film prikazan u Karlovim Varyma, koji uopće nije naučio razmišljati na novi način. I u Hrvatskoj je bilo odličnih redatelja, poput Krste Papića, koji su u međuvremenu izblijedili. Takvi redatelji se nisu prilagodili novim tehnikama snimanja, tražili su novac samo od vlade i nisu imali volje za bilo kakvim riskiranjem. U istu kategoriju svrstavam još Antuna Vrdoljaka i Veljka Bulajića, a svaka kuna potrošena na njih zapravo je uzalud bačen novac.

Postoji li neki recept za uspjeh na međunarodnoj filmskoj sceni?

Dakle, trenutni recept za uspjeh, ukoliko dolazite iz neke postkomunističke zemlje, sastoji se od društvene angažiranosti, spremnosti na međudržavne koprodukcije, korištenja digitalnog videa, te, naravno, filmske kvalitete, temeljene na tranzicijskom senzibilitetu.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici