Filmske kritike uskoro će postati audio-vizualne

23.07.2007. Print | Pošalji link

Kada su u pitanju zajedljivo intonirani citati, koliko god ih ima od strane kritičara, toliko ih ima i upućenih njima.

Iako se mnogi možda neće složiti, te će cijelu stvar proglasiti tek još jednom svakidašnjom žalopojkom, biti jasan i ozbiljan kritičar nije nimalo lagan posao. Jer kao što je rekao britanski glumac i dramatičar Noel Coward: «Volim kritiku sve dok je u pitanju neupitna pohvala!» Viška ega i manjka talenta u svijetu umjetnosti nikada nije nedostajalo, a film u tome nije nikakav izuzetak, nego baš suprotno, djelomično i zbog aspekta glamura i celebrityja koji su neodvojiv dio filmske industrije. Zato je možda najnezahvalnije biti filmski kritičar, a još jedan razlog tome svakako je i činjenica da je film od svih umjetnosti najkomercijalniji, te se često granice proizvoda za masovnu zabavu i umjetničkog djela ne mogu najjasnije raspoznati.

O raznim boljkama, ali i o budućnosti filmske kritike razgovarali smo dvojicom svjetski uglednih kritičara, Amerikancem Jonathanom Rosenbaumom i Australcem Adrianom Martinom, koji su nedavno posjetili Zagreb u okviru simpozija «Filmske mutacije». Rosenbaum je, inače, jedan od najutjecajnijih filmskih kritičara na svijetu, koji iako piše za relativno mali časopis «The Chicago Reader» ima impresivan broj čak i pomalo fanatičnih podržavatelja. Uostalom, baš je tako, s nekoliko pisama obožavatelja, i nastao projekt «Filmskih mutacija», kaže Adrian Martin. «Cijeli projekt Filmskih mutacija započeo je Jonathan Rosenbaum. Dogodilo se to 1995. godine, kad su mu u isto vrijeme nekoliko ljudi širom svijeta, koji se međusobno nisu poznavali, napisali pisma u kojima su mu govorili kako im se sviđa njegovo pisanje. Jonathan je, naravno, bio sretan, te je predložio da nastavimo ta pisma pisati javno i tako je nastalo jedno veliko lančano dopisivanje.»

U međuvremenu je ta prepiska ukoričena u knjigu, koju su zajedno uredili Rosenbaum i Martin, a pojavila se 2003. godine pod naslovom «Movie Mutation: The Changing Face of World Cinephilia». Osim njih dvojice, dio ove kritičarsko-teoretičarske skupine još su i Austrijanac Alexander Horwath, te Francuzi Raymond Bellour i Nicole Brenez. Svi oni su se, na različitim stranama svijeta, zapitali ista pitanja u isto vrijeme. U ovoj nevelikoj grupi filmskih kritičara Rosenbaum je najstariji, i to nekoliko desetljeća u odnosu na ostale. On je svoje poglede na film formirao u šezdesetima, u vrijeme slavnog francuskog novog vala, kada je većina od ostalih «filmskih mutanata» tek bila rođena.

Prvi pokušaji da se informira o filmu nisu bili baš najlakši. Rosenbaum je tada, u pedesetim godinama prošlog stoljeća, živio u Alabami, gdje je kao jedinu stručnu literaturu našao knjigu koja je tvrdila kako je «Građanin Kane» proglašen «filmom koji smatraju dobrim samo oni koji o filmu ne znaju ništa”. Zato Rosenbaum uvijek naglašava važnost francuskog kritičara Andrea Bazina, tvorca poznate autorske teorije, a također i vođu legendarne redakcije časopisa «Cahiers du Cinema» u kojoj su pisali Truffaut, Godard, Chabrol i ostali kasniji redatelji Novog vala, filmskog pokreta koji je zauvijek promijenio sedmu umjetnost. Bazin je bio jedan od prvih koji je filmu pristupio kao umjetnosti koju vrijedi ozbiljno promišljati, a tu su još, prije njega, bili i Amerikanci Manny Farber i Parker Tyler, koji su počeli pisati u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Rosenbaum posebno izdvaja Tylera. «On je zanimljiv je u sociološkom smislu, zato što je predstavljao, iako ponekad pomalo rezervirano, i prvu filmsku kritiku s homoseksualne točke gledišta. Tyler je također bio vrlo eklektičan, zainteresiran podjednako za Hollywood i za art filmove, što se rijeko nalazi, a povrh svega pisao je i o eksperimentalnom filmu.»

Rosenbaum je i autor brojnih knjiga iz filmske teorije, od kojih se izdvaja «Essential Cinema». Također, kada je 1998. godine Američki filmski institut objavio listu od stotinu najboljih američkih filmova svih vremena, Rosenbaumu nije bilo mrsko ponuditi svoju alternativnu verziju, koja se fokusirala na manje poznate, no ipak iznimne filmove. Bavljenje filmskom kritikom mu, unatoč dugom radnom stažu, još uvijek predstavlja izazov. «Za mene filmska kritika nije prvenstveno donijeti sud o nekom filmu, to je tek jedan mali dio. Filmska kritika bi trebala omogućiti raspravu. Kada pišete kritike od vas se očekuje da kažete «ovaj film treba pogledati, a ovaj ne», što sam ja djelomično prihvatio, kako bih pisao o stvarima koje smatram važnijima. Ne smatram da bih trebao odlučivati u ime drugih, nego ih trebam dovoljno informirati kako bi ljudi sami mogli donijeti odluku.»

Kada su u pitanju novi načini kritičkog promišljanja filma, Rosenbaumov mlađi kolega iz pokreta «Filskih mutacija», Adrian Martin je, kao urednik časopisa «Rouge», već zaslužan za poneke inovacije. Tako je, na primjer, jedan cijeli broj posvetio fotografskim esejima, koji su bili refleksija na pojedine filmove. Martinu je također važna i suradnja s drugim kritičarima, a kao pravac razvitka filmske kritike, nešto što se sa sigurnošću ipak teško može predvidjeti, ističe pola stoljeća stara promišljanja jednog od najvećih redateljskih imena svih vremena: «Jean-Luc Godard je još 1965. godine rekao kako se u pisanju o filmu mora ići jednim novim putem. Naime, tvrdio je da se o filmu može govoriti samo uz pomoć slika i zvuka jer riječi same nisu dovoljne. Za Godarda svaka priča o filmu treba i dokaze, a ja se s time potpuno slažem.»

Martin predviđa kako će filmske kritike uskoro evoluirati u audiovizualnom pravcu. U svemu tome ključnu ulogu svakako igra i pojava interneta, koji je, po Martinovim riječima, «pun smeća, ali istovremeno i najbolja stvar koja se ikada dogodila filmskoj kritici zbog povezivanja ljudi i pluralizma mišljenja». Kao jednu od najvećih promjena koje se događaju na samom filmu Martin izdvaja njegovu polaganu digitalizaciju, koja sa sobom nosi neslućene implikacije: «U starim danima su ljudi poput velikih francuskih kritičara Andrea Bazina i Sergea Deneta govorili kako je u vezi filma najvažnija fotografija. U digitalnom dobu to više nije tako. Danas se osoba ne bilježi ontološki fotografijom, kao što je govorio Bazin, nego se realnost može digitalno mijenjati. Naravno, mnogi se žale kako je to strašno i šokantno, ili pak način da vlast kontrolira naš um, ili već nešto slično tome, što jest djelomično istina. Ali, s time se treba uhvatiti u koštac i problemu pristupiti pozitivno, jer vrijeme realizma je iza nas. Danas živimo u dobu koje pripada digitalnoj mutaciji.»

U kakvom god se dobu nalazili, i dalje vrijedi ona poznata konstatacija Oscara Wildea, napisana u predgovoru za «Sliku Doriana Graya», u kojoj se od kritičkog pisanja o umjetnosti traži da i samo bude umjetnost, te da se takvom i smatra. Nažalost, mnogi koji se kritikom bave svoj posao ne vide tako, nego se bave servisiranjem ukusa masa, a za umjetnost koja je sama po sebi djelo kolektiva nema ništa pogubnije nego nestanak indivudualnih glasova. «Filmske mutacije» višednevni simpozij organiziran ove godine i u Zagrebu, bio je prilika da se i takvi glasovi čuju.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Filmske mutacije i Instalacije za kino u MSU-u
Instalacije za kino u Muzeju suvremene umjetnosti
Film - godišnji pregled 2008.
Eros + politika
Subverzivni festival ugošćuje teroriste!
UrbanFestival - O drugim prostorima

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici