Film... politika... subverzija?

03.07.2009. Print | Pošalji link

«Film... politika... subverzija?» naslov je nove knjige filozofa i teoretičara Marijana Krivaka, u izdanju Hrvatskog filmskog saveza.

Iako pomalo nezgrapno formuliran, naslov Krivakove knjige u sebi sadrži ključne pojmove, a ukazuje i na ono što se događa kada se film i politika spoje u zajedničkom cilju. Takvih je pak spojeva bilo više nego dovoljno u povijesti sedme umjetnosti, koja se počela baviti politikom, ili politika njom, nakon Prvog svjetskog rata.

Tada nastaju remek-djela političke propagande, lijeve i desne, koja ujedno razvijaju i film kao medij. Najpoznatiji primjeri toga su opusi Sergeja Eisensteina i Leni Riefenstahl, autora u službi komunističkog odnosno nacističkog režima, čija su djela probijala estetske granice i definirala do danas određene aspekte vizualnog svijeta u kojem živimo. Primjerice, Riefenstahl je u «Olympiji», dokumentarnom filmu o Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, stvorila vizualni jezik predstavljanja sporta bez kojih danas ne bi bilo sportskih prijenosa na kakve smo navikli. S druge strane, Eisenstein je u praksi izveo svoje ideje o razvoju montaže, usput režirajući i filmove s jasnom političkom, to jest komunističkom, porukom.

Marijan Krivak sve spomenuto, ali i više, uzima u obzir u svojim esejima, analizirajući različite autorske poetike i politike. Što se subverzije iz naslova tiče, ona je tu došla i prigodno i neizbježno. Prigodno zbog toga što je Krivakova knjiga predstavljena kao dio programa drugog Subversive Film Festivala, a neizbježno jer se u spoju filma i politike, subverzija, smatra Krivak, rađa sama od sebe: «Subverzija je, ako ćemo gledati izvanholivudsku produkciju, svaki film koji ima određeni smisao i značenje izvan svoje prve, plošne dimenzije. Danas je subverzija zapravo svaki film koji gledatelja tjera na razmišljanje. Etimološki gledano, subverzija je dakle nešto što podriva temelje moći, dakle Hollywooda, koji se vodi isključivo komercijalnim principima.»

S obzirom da je većina tekstova za ovu knjigu nastala prvo za potrebe Trećeg programa Hrvatskog radija, njen autor naglašava kako cilj nije bio sistematično obraditi sve spojeve filma i politike do danas, nego kroz brojne pojedinačne primjere ukazati na tu simbiozu. Politika ponekad nije direktna, nego je u pozadini onoga čime se režiser bavi, ali time nije manje važna: «Primjerice, Michael Haneke je autor kojeg se posljednjih godina najviše teorijski obrađuje. On stvara sliku zemlje blagostanja, a onda je dovodi u pitanje neočekivanim provalama nasilja, koje ruše status quo.»

Zanimljivo je primijetiti kako se u Krivakovoj knjizi mogu naći tekstovi o filmskim autorima iz raznih vremenskih perioda, no najmanje ih je iz sadašnjosti. Snažni politički filmovi, poput «Bitke za Alžir» Gilla Pontecorva i «Z» Coste Gavrasa, koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća pobjeđivali na festivalima i dobivali Oscare, danas nemaju svoje ekvivalente. Razlog tome je, smatra Krivak, što «živimo, kako nas pokušavaju uvjeriti, u postideologijskom vremenu, te se onda sve što ima subverzivnu, političku žaoku pokušava pretvoriti u kulturalno. Najpoznatiji primjer toga je Che Guevara, koji je u svoje vrijeme imao vrlo važnu političku ulogu, dok je danas kulturni artefakt koji se nalazi na majicama.» Najbolji svježi primjer toga je prošlogodišnji njemački hit «Baader-Meinhof kompleks», koji je rađen po principu, kaže Krivak, «pucati jednako jebati», a u filmu su «jedini spektakularni moment gola tijela teroristkinja, dok su junaci politički impotentni. RAF-ovci su prikazani ispod razine bazične inteligencije i teško se s njima itko može poistovjetiti. Tako se podcjenjuju i gledatelji, naročito oni koji u svemu tome žele prepoznati ili otkriti političko značenje.»

U svemu tome se događa i jedan indikativan obrat, a to je da danas seks stvari depolitizira, dok je u vrijeme, primjerice, «Misterija organizma» Dušana Makavejeva bio vrhunska političko-artistička provokacija. Ipak, može se još uvijek računati na nekoliko režisera, koji snimanje filmova i bavljenje politikom smatraju neraskidivo povezanima. Jedan od njih je i favorit Marijana Krivaka, Britanac Ken Loach.

S druge strane političkog, pa i ljudskog spektra, nalazi se Leni Riefenstahl, čije remek-djelo «Trijumf volje» prikazuje nacistički skup u Nürnbergu, na kojem se Hitlera slavi kao božanstvo. Često se govori kako je sadržaj tog filma odvratan, no forma savršena, no Krivak ističe kako nije pogrešno tumačiti da je formalno savršenstvo tog filma samo još jedna manifestacija nacističke težnje k savršenstvu Nadčovjeka. To je, kaže Krivak, stari etičko-estetički problem: «Njeno ime stoji vrlo visoko u povijesti kinematografije, no  pokušavam reći da ne stojim bezrezervno iza estetike umjetničkog djela Leni Riefenstahl. Kod nje je latentno, ali jasno izraženo odakle ideja o savršenoj formi, a to je nešto što ne treba uzeti zdravo za gotovo.»

Među ostalim autorima koje Marijan Krivak obrađuje u knjizi «Film... politika... subverzija?» svakako treba spomenuti manje poznate Talijane Elija Petrija i Marca Bellochija, politički potentne filmaše koji ipak nisu izvršili veći utjecaj izvan granica matične kinematografije. Tu je još i njihov slavniji sunarodnjak Luchino Visconti, kojega autor gleda kroz prizmu «negativne dijalektike», što je novi način čitanja Viscontijevih filmova. U svakom slučaju, bit će još zanimljivije, kako Marijan Krivak najavljuje, pozabaviti se politikom u domaćim filmovima, s napomenom kako je jedan od najpolitičnijih opusa novije hrvatske kinematografije onaj – Jakova Sedlara.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Marijan Krivak objavio knjigu eseja

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici