Zoran Tadić u 'Ogledima o hrvatskom dokumentarcu'

09.09.2009. Print | Pošalji link

«Kamera je opasna igračka, sve vidi, ima dušu», zapisao je Zoran Tadić u jednom od svojih brojnih tekstova posvećenih filmu.

Neki od njih sakupljeni su u knjizi «Ogledi o hrvatskom dokumentarcu», koja se pojavila u izdanju Hrvatskog filmskog saveza i nudi priliku za podsjećanje o tome koliki i kakav je trag Zoran Tadić, inače rođen 1942. godine, ostavio u hrvatskoj kinematografiji. Ovaj intrigantni filmski autor preminuo je prije dvije godine, a knjiga njegovih tekstova čini se kao dobar povod da se prisjetimo svega onoga što je Zorana Tadića učinilo specifičnom pojavom unutar korpusa hrvatskog filma.

Vodeći se modelom koji su patentirali i proslavili režiseri francuskog Novog vala, poput Godarda i Truffauta, i Tadić je svoje bavljenje filmom započeo kao kritičar, šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pripadao je skupini tzv. «hičkokovaca», a na početku je objavljivao ponajviše u Studentskom listu. Tamo ga je upoznao i njegov dugogodišnji prijatelj, a danas i poznati filmski teoretičar Hrvoje Turković, koji Tadiću zahvaljuje svoje prve publicističke angažmane. Što se «hičkokovaca» tiče, Turković se prisjeća da je Tadić u toj skupini filmskih kritičara bio najoštrijeg pera: «Ante Peterlić je pisao većinom interpretativne eseje, Vladimir Vuković je pak bio intelektualno žarište tog kruga, dok je Petar Krelja mnogo više volio pisati o filmovima koji su ga inspirirali. Jedino je Zoran Tadić bio rasni kritičar, hvalio je ono što mu se sviđa, a kudio loše filmove. Bio je poznat i po tome da se jedini usudio napisati negativnu kritiku 'Kozare' Veljka Bulajića.»

Sedamdesete godine Zoran Tadić je proveo ponajviše snimajući dokumentarne filmove, od kojih se najviše pamti ciklus posvećen životu na dalmatinskom kamenjaru. Naslovi poput «Poštar s kamenjara» ili «Dernek» ostavili su dubok dojam na redatelja Dalibora Matanića, koji je inače bio Tadićev student na Akademiji dramskih umjetnosti, jer su «imali bressonovsku preciznost i škrtost u izričaju».

Bez obzira na tekstove o filmu, pa i na pamtljive dokumentarce, od kojih se neki smatraju klasicima tog žanra u Hrvata, Zoran Tadić je ipak, potpuno opravdano, najviše cijenjen kao autor igranih filmova. Prvi, a vjerojatno najpoznatiji, među njima jest «Ritam zločina» iz 1981. godine, za koji je scenarij, prema vlastitoj priči, napisao književnik Pavao Pavličić. Prvotni naziv bio je isti kao i Pavličićeve priče, dakle «Dobri duh Zagreba», a Tadić je priliku snimiti svoj igrani prvijenac dobio skoro pa slučajno.

Unutar tada popularne emisije TV-Zagreb «3,2,1... kreni!», koja se bavila filmom, Tadić je od urednika Nenada Pate dobio mogućnost da s minimalnim budžetom i u vrlo kratkom vremenskom okviru snimi film po vlastitom izboru. S obzirom da je već bio na pragu četrdesetih, za Zorana Tadića je to bilo i krajnje vrijeme da zakorači u igranofilmske vode, a u svemu tome su mu pomogli i njegovi prijatelji. Pavličić je scenarij napisao besplatno, izabrana lokacija je bila Paromlinska 87, tadašnja kuća Hrvoja Turkovića, koja je bila predviđena za rušenje. Na tom mjestu je danas Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Turković napominje da je Tadiću kao filmskom autoru vrlo važan bio realizam, te je njegova kuća u Trnju i zbog toga izabrana za glavno mjesto radnje «Ritma zločina». Ivica Vidović u filmu čak nosi njegove košulje i vozi njegov bicikl.

«Ritam zločina» je, inače, snimljen u crno-bijeloj tehnici, i predstavljao je početak suradnje Tadića i Gorana Trbuljaka, koji je nakon toga izrastao u jednog od najboljih hrvatskih direktora fotografije. Iako je dokumentarce s dalmatinskog kamenjara snimao Željko Guberović, zbog nemogućnosti usklađivanja rasporeda za svoj igrani prvijenac Zoran Tadić je morao tražiti novog snimatelja, i očito je u Trbuljaku pronašao pravog suradnika. On naglašava kako je Tadić bio iznimno studiozan režiser koji bi unaprijed isplanirao skoro svaki kadar: «Kod njega se točno znalo što se taj dan radi, gdje će biti kamera i nije bilo dvojbi oko takvih stvari. Kasnije sam se sretao s režiserima koji su snimali mnogo više materijala nego što je potrebno, dok je kod Zorana svaki snimljeni kadar ušao u film.»

Da bi gledatelji povjerovali u priču o statističaru koji prati porast kriminala u Zagrebu vrlo važno je bilo imati glumce koji će se uklopiti u ambijent tada skoro pa prigradskog kvarta Trnje, a Tadić ih je našao u triju Fabijan Šovagović, Božidarka Frajt i Ivica Vidović. Potonji je glumio u još nekoliko filmova ovog autora, predstavljajući hrvatsku inačicu takozvanog «everymana», kakve je u Hollywoodu često glumio Jack Lemmon. Vidović je Tadića također upoznao posredstvom Studentskog lista, povezali su se zajedno gledajući utakmice, uz napomenu da je Vidović bio navijač Hajduka, a Tadić vatreni dinamovac.

Svi koji su ikada sudjelovali na snimanju filma pod redateljskom palicom Zorana Tadića ističu posebnu atmosferu koju je on stvarao. Nikada nije bilo histeričnih ispada ili mučenja ekipe, što su stvari koje se često znaju događati na setovima temperamentnijih režisera, kakvih nije malo. Takav odnos prema filmskom poslu ostavio je i dubok dojam na Dalibora Matanića, koji to naziva «Tadićevom etikom»: «Ako ikada budem imao priliku predavati, iako mi se čini da sam možda previše 'problematičan' za to, klincima ću pokušati prenijeti njegov način filmskog razmišljanja. Tadić je svim svojim studentima prenosio ljubav prema cijeloj ekipi, te da se na snimanju filma vidi tko su 'šminkeri' i oni koji trče za statusom, a tko oni koji to doista žele raditi.» Ivica Vidović također svjedoči da je Zoran Tadić u većini slučajeva uspio od glumaca izvući ono što je htio, bez ikakvih pritisaka: «Imali smo duge probe, dogovarali se prije svake scene. Zoran nije bio tašt i tvrdoglav, pa bi prihvaćao sugestije glumaca, ako su željeli nešto dodati ili izbaciti iz neke scene.»

Što se pitanja autorstva tiče, nitko od naših sugovornika nema dvojbu da je Zoran Tadić bio punokrvni filmski autor, baš onako kako je tu kategoriju zamislio francuski filmski kritičar Andre Bazin. Iako je Pavličić napisao za Tadića nekoliko scenarija, ovaj plodni pisac skromno ističe da su oni u idejnom smislu ipak Tadićevi, dok je on bio tek, kako kaže, izvođač radova, navodeći primjer «Dobrog duha Zagreba»: «Da se mene pitalo, rekao bih da se od moje priče ne može napraviti film, jer je sve pisano kao da se događa samo u glavi statističara. No, Zoran je uveo lik Ivice Vidovića i njegove djevojke, a smislio je i mnogo bolji kraj od mojeg. Kod mene statističar počinje ubijati da bi uspostavio ritam zločina, dok se u filmu on žrtvuje.»

Veliki uspjeh «Ritma zločina» omogućio je Tadiću da nastavi snimati igrane filmove, od kojih je posljednji, osmi bio «Treća žena» iz 1997. godine. Kao što već sam naslov sugerira, u pitanju je svojevrsni remake krimi-klasika «Treći čovjek» Carola Reeda, zapamćenog po scenariju Grahama Greenea, ulozi Orsona Wellesa kao glavnog negativca, te neuobičajenoj filmskoj glazbi sviranoj na lutnji. Transponirati «Trećeg čovjeka», snimljenog 1948. u razrušenom Beču, u ratni Zagreb s početka devedesetih je ipak bio prevelik izazov, te se posljednji Tadićev igrani film smatra promašajem. No, Dalibor Matanić, tada mladi asistent, prisjeća se odanosti filmske ekipe svojem režiseru: «Svima je bilo žao što taj film nije uspio. Bili smo svjesni od početka da stvari ne štimaju, a to je i bio velik zalogaj. No, kada smo vidjeli da film odlazi k vragu, bili smo svi uz njega. Ne znam koliko ga je sve to potreslo i ja sam u danima nakon premijere išao često k njemu da amortiziram negativne reakcije.»

Među ostalim filmovima Tadićevog igranog opusa izdvajaju se još dva naslova, oba prema scenarijima Pavla Pavličića. Prvi je «San o ruži» iz 1986. godine, a drugi «Orao» iz 1990. Snimanje ovog drugog je bilo naročito iscrpljujuće, kaže direktor fotografije Goran Trbuljak, no to je bio tek dio sveukupne loše sreće ovog ostvarenja: «Na taj film je Zoran potrošio najviše vremena u montaži. Film nije doživio premijeru u Puli, jer je ona te godine otkazana zbog početka rata. Jedinu projekciju je imao za vrijeme zračnih uzbuna u Kinoteci. A snimanje je bilo noćno, u šestom mjesecu, i stalno je padala kiša, pa smo morali sve prekidati.»

Pavao Pavličić, čiji je roman «Umjetni orao» bio predložak za ovaj film, opet glavne zasluge za filmsku verziju pripisuje režiseru, jer je upravo on došao na ideju da svaki segment priče pripovijeda jedan od četiri glavna lika, dok je u romanu postojala samo jedna perspektiva. Većina Tadićevih filmova se žanrovski mogu svrstati u krimiće, što za čovjeka koji je pripadao skupini nazvanoj «hičkokovci» i nije čudno, no oni su ujedno i analize stanja u društvu, kaže Pavličić: «Naravno da smo bili kritični prema situaciji koja je vladala oko nas, te nam se činilo da to možemo plasirati preko zanimljive priče. Nije to bilo postmodernističko kombiniranje, nego prirodan put, jer je Zoran filmski odgojen na Fordu, Hawksu i Hitchcocku.»

Kada se već svode računi nečijeg djela, uvijek se postavlja i pitanje najboljeg iz svega što je ta osoba stvorila. Za Hrvoja Turkovića nema dvojbe da je Tadićevo remek-djelo «Ritam zločina», iako ostavlja prostor i za drukčiju valorizaciju: »Neki jako cijene 'Orla', a malo stariji 'San o ruži'. On je psihološki razrađeniji i socijalna situacija u njemu je jača, pa zato imponira ljudima. No, 'Ritam zločina' ipak ima mnoge neponovljive stvari.»

U svakom slučaju, treba još napomenuti da je Zoran Tadić i zadnjih deset godina svojeg života radio na nekoliko scenarija, te se spremao za novi film, iako do toga na kraju ipak nije došlo. Goran Trbuljak ističe kako njegovi filmovi u sebi imaju i proročanske elemente, jer on u njima otkriva društvene anomalije, koje su neki isprva nazivali nategnutima, dok bi se koju godinu kasnije, takve stvari počele doista i događati. Možda ne bi bilo loše zaviriti u ostavštinu i vidjeti što nas očekuje, odnosno kako kroz njegove društveno kritične i analitične oči izgleda današnja tranzicija. Da ni blagostanje samoupravnog socijalizma nije bilo raj na zemlji, kako se netko s nostalgijom možda danas varljivo prisjeća, pokazuju svi Tadićevi filmovi, od igranih do dokumentarnih. Ovi drugi, po njegovim riječima, «imaju strašnu i razornu moć, jer bilježe život, povijest i stvarnost», pa već ako nismo u prilici ponovno gledati filmove Zorana Tadića, možemo se barem prisjetiti onoga što je pisao kroz «Oglede o hrvatskom dokumentarcu».

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Sjećanje na Zorana Tadića
Filip Šovagović
Dalibor Matanić
U pohod u kina kreće 'Kino Lika' Dalibora Matanića
'Kino Lika' - film o ljubavi i smrti na lički način
Zagreb Film Festival još duži i bogatiji
Umro Zoran Tadić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici