Fatih Akin: Ono što se desilo ex Jugoslaviji može se dogoditi i Turskoj

21.09.2007. Print | Pošalji link

Emigrantsko iskustvo nije nova tema u svijetu filma.

Zapravo, dolazak u novi, drukčiji svijet oduvijek je bila jedna od glavnih tema, bilo da se radilo o napuštanju seoske idile u korist zadimljenih ulica iskvarenog velegrada. Ili se pak, jednostavno, išlo u Ameriku, pa je tako, na primjer, slavna mafijaška saga „Kum“ također priča o emigrantima i integraciji. Zato nije nimalo iznenađujuće kako je s vremenom na red došla i petomilijunska turska dijaspora nastanjena danas u Njemačkoj, a njihov glavni predstavnik u svijetu filma jest Fatih Akin, dobitnik berlinskog Zlatnog medvjeda za „Glavom kroz zid“ 2004. godine.

Akin je dijete turskih gastarbajtera, potpuno integriran u njemačko društvo, te trenutno jedan od najuspješnijih njemačkih redatelja u svijetu, a u svojim filmovima opsesivno se bavi pitanjima identiteta, odnosom religije i pojedinca, i to na jedan širokoj publici vrlo pristupačan način, kroz često unaprijed na propast osuđene ljubavne priče. Akin je melodramatičan u najboljem značenju te riječi, nastavljajući u svojim filmovima tradiciju velikog Rainera Wernera Fassbindera.

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, Akin je predstavio svoj novi rad, mozaičnu dramu „Na rubu neba“. Prvo pitanje koje se u vezi tog filma nameće jest na koji ga se način može kategorizirati u okviru europske ili njemačke kinematografije?

Ponekad je zbunjujuće. Može se reći da je to njemačko-talijansko-turski film. Boja novca, dakle financiranje, je ono što određuje nacionalnost filma. S druge strane, postoji nešto što bi se moglo nazvati duhom ili dušom filma i za moj prethodni rad, „Glavom kroz zid“, opisan je kao njemački film s turskom dušom. Danas živimo u svijetu globalizacije, čega su i moji filmovi proizvod. I ja sam rezultat globalizacije.

Kao prilično mlad filmski autor, koliko ste otvoreni utjecaju kolega?

Vrlo sam otvoren utjecajima i nadam se da ću to uvijek moći reći. Moj najnoviji film pod velikim je utjecajem novog meksičkog filmskog vala, naročito filmova koje je napisao Guillermo Arriaga, a to su „Amores Perros“, „21 gram“ i „Babel“. Upoznali smo se prije dvije godine u Cannesu; ja sam bio u žiriju, i on je na kraju nagrađen za svoj scenarij za film „Tri sprovoda u Meksiku“. Ono što nisam znao jest da sam prethodno osvojio nagradu na jednom filmskom festivalu u Meksiku, u kojem je on žirirao. Onda smo se počeli posjećivati, te je Arriaga postao svojevrsni suradnik na scenariju za moj novi film.

Koji vam je njemački redatelj najbliži?

Od svih njemačkih redatelja, Fassbinderov rad je onaj s kojim se osjećam najugodnije i najlakše se mogu identificirati. Nas dvojica ne radimo na isti način; meni su potrebne dvije-tri godine za jedan film, dok je on u tom periodu znao snimiti deset. To se nažalost vidi na njegovim filmovima, radio je prebrzo. No, ima tu nekoliko remek-djela, poput „Braka Marije Braun“ i „Svi drugi zovu se Ali“.

Osim igranih filmova, bavite se i snimanjem dokumentaraca, a najpoznatiji od njih je „Prelazeći most“, u kojem se obrađuje turska glazba. Taj film je nastao 2005. godine, nakon velikog uspjeha „Glavom kroz zid“, i smješten je u Istanbul, kao mjesto susreta različitih kultura koje u međusobnoj interakciji stvaraju vrlo bogatu glazbenu scenu.

To mi je najdraži film. Od svih mojih filmova, „Prelazeći most“ je jedini koji mogu uvijek pogledati i u njemu uživati. Naučio sam jako puno radeći ga. Otkrio sam i mnoge stvari koje su me inspirirale za „Na rubu neba“. I danas, dvije godine nakon što je prikazan, dobivam mailove sa svih strana svijeta, od Japana do Meksika, u vezi tog filma.

Glumci iz vaših filmova redovito osvajaju nagrade za svoje uloge. Kako funkcionira rad s glumcima kad ste vi u pitanju?

Obožavam glumce i ne slažem se s Hitchcockom, koji je rekao da su glumci stoka. Za mene su glumci kao djeca. Prema njima se treba ponekad ponašati kao djeci, zadati im određene granice ali i njihov prostor za rad. Glumcima uvijek dajem puno slobode i neke ideje koje dobivam od njih mnogo su bolje od onoga što sam prvotno zamislio u scenariju.

Uzimajući u obzir identitetsku dualnost, kakav je vaš odnos prema Turskoj?

Osjećam odgovornost za Tursku, jer sam dijete te zemlje i dijete turskih roditelja. Kao umjetnik, uzimam sebi pravo kritizirati stvari s kojima se ne slažem. Uvijek upozoravam da se ono što se desilo u bivšoj Jugoslaviji može dogoditi i Turskoj, u bilo kojem trenutku.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici