Matthias Mueller zvijezda eksperimentalnog filma

27.09.2007. Print | Pošalji link

U svijetu eksperimentalnog filma nikada nije postojalo toliko redateljskih zvijezda kao što je slučaj s onim klasičnim, narativnim.

Problem za eksperimentalce uvijek je bio taj da se teško može biti kontinuirano revolucionaran, inovativan i, u krajnju ruku, eksperimentalan, kada je temeljna postavka cijelog tog stvaralaštva – anything goes. Naravno, ako je sve dozvoljeno, to ne znači da je sve i dobro, pa tako na jednog Jonasa Mekasa ili Mayu Deren dođu desetine umjetnički nastrojenih masturbatora, koji nedostatak talenta pokušavaju nadoknaditi činjenicom da, eto, nešto eksperimentiraju. Ruku na srce, situacija nije pretjerano različita ni u okvirima klasičnog filma, uz tu razliku da se u njemu ipak radi po određenim snimateljskim, glumačkim i dramaturškim obrascima na koje je prosječan gledatelj pripremljeniji.

U svakom slučaju, jedan od istinski značajnih autora suvremenog eksperimentalnog filma jest i Matthias Mueller, koji se ovih dana nalazi u Zagrebu, kao član žirija trećeg Festivala eksperimentalnog filma - 25 FPS-a. Mueller je poznat po svojim found footage radovima, koje je on među prvima koncipirao te umjetnički smisleno realizirao. Found footage zapravo je sirovi filmski materijal, od kojeg Mueller slaže vizualno fascinantne pokretne kolaže, koji, zahvaljujući ponajprije autorovoj mašti, postaju samostojni filmovi.

Na koji način uopće dolazite do sirovog materijala za svoje radove?

Postoje poneki pronalasci, u kojima čovjek doslovno slučajno nagazi na materijal. Tako sam nalazio filmske trake na ulici, jednom čak i u Rimu, nakon jedne projekcije u Koloseumu. Jednim dijelom mi materijal bude poklonjen, i to od potpunih stranaca koji su negdje gledali moje filmove, pa onda otkrili kako na tavanu imaju nekakve stare trake. To su potpuno čarobni trenuci, u kojima se osjećam vrlo sretno, a naravno i počašćeno, jer ti ljudi imaju povjerenja u mene.

Na koji način onda pristupate svoj toj sirovoj filmskoj građi?

Vrlo organizirano, jer se inače može vrlo lagano izgubiti u tom velikom arsenalu slika. I Christoph Girardet, moj stalni suradnik, i ja smo, dakle, vrlo organizirani, a kako trenutno radimo na projektu koji se sastoji od isječaka iz petsto različitih filmova, sve mora biti popisano. Na kraju bi iz svega trebala nastati trodjelna video-instalacija, no trenutno se bavimo time da svaki pojedini isječak, pa trajao on samo dvije sekunde, označimo na pravi način. Zato za svaki kadar imamo papir na kojem piše njegovo porijeklo, format, je li u boji ili crno-bijeli, tehnička kvaliteta, kratak sadržaj i tako dalje.

Kakva je situacija s autorskim pravima kada su u pitanju vaši radovi?

Zapravo nikada nismo imali problema te vrste jer nismo nikada pokušali riješiti bilo koje moguće pravno pitanje. Pretpostavljam da bi se stvari zakomplicirale da smo nešto tako probali. No, u Njemačkoj postoji opširno pravo na citiranje, na koje se mi načelno pozivamo u našem umjetničkom radu. Sve to je zakonski regulirano, te smatram da je, u kombinaciji s pravom na umjetničku slobodu,  sve što radimo potpuno legalno.

Iako se bavite eksperimentalnim filmom, poznata je vaša fascinacija klasičnim Hollywoodom...

Da, omiljeni film mi je «Imitacija života» Douglasa Sirka. To je visoko artificijelni, detaljno produciran holivudski film. Melodrama, dakle žanrovski film, koji svoj žanr dovodi do najraskošnijih vrhunaca. S druge strane, «Imitacija života» je pomalo bolestan film, "over the top", koji se sastoji od redanje dramatičnih vrhunaca. Meni je fascinantno gledati ga i primjetiti kako njegova manipulativna strategija djeluje, i kod mene, koji se smatram kritičkim konzumentom medija. Tom sam se filmu bez zadrške prepustio i u tome jako uživao, jer je bilo super biti tako autoritativno uzet za ruku i uveden u svijet «Imitacije života».

Još jedan vaš favorit je i Alfred Hitchcock, a povodom proslave njegove stogodišnjice rođenja, a na nagovor Muzeja moderne umjetnosti iz Oxforda, prezentirali ste «Phoenix Tapes». O čemu je tu riječ?

Radili smo s četrdeset njegovih filmova, nastalih između 1925. i 1976., dakle od «Stanara» do «Obiteljske zavjere». Rad smo podijelili u šest poglavlja, koja se bave različitim aspektima Hitchcockova djela. U jednom je rječ o ženama u njegovim filmovima, u drugom o, primjerice, skoro pa fetišističkom predstavljanju predmeta.

Jeste li ikada razmišljali o tome da snimite «normalan» film?

Jednom sam napravio film, koji će biti prikazan i ovdje na festivalu, a zove se «Alpsko jezero». Riječ je o kratkom filmu od petnaest minuta, i to je najkonvencijalniji film koji sam režirao. U njemu ima malo found footagea, ali je prilično linearan i uobičajeno ispričan. Tu sam i radio s glumcima, koji, doduše, nisu bili profesionalci nego znanci, jedan osmogodišnji dječak i njegova majka. Tu sam se najviše približio igranom filmu, pa sam čak imao i direktora fotografije, umjesto da sam snimam, no moram priznati da me taj kolektivni način rada plaši.

«Alpsko jezero» također je obilježeno i homoseksualnošću, koja je u vašim ranijim radovima često znala biti u prvom planu?

To je bila jedna faza kroz koju sam, kao i mnogi drugi filmski umjetnici, morao proći. Važno je u javnosti se predstaviti kao gay umjetnik, jer mi je temeljno važno biti istinit i vjerodostojan kao osoba, naročito u radovima koji su autobiografski. Bilo bi nepodnošljivo takve teme izbjegavati. Nadam se da je homoseksualnost prirodan dio mojih filmova, a ne nešto što djeluje špekulativno ili nakalemljeno.

Nekoliko godina predajete eksperimentalni film na Akademiji medija i umjetnosti u Koelnu. Koliko ste zadovoljni u ulozi pedagoga?

Rad sa studentima vrlo je uzbudljiv i motivirajuć. Moji studenti su pak vrlo zainteresirani, i dijelimo iste interese. Postoji velika blizina i povjerenje među nama, a malo hijerahrije. Na početku sam se jako trudio biti najbolje moguće pripremljen, ali se tako stvori određena distanca između profesora i učenika, koju je s vremenom potrebno srušiti. Moji studenti mogu kod mene doći i pričati o svojim osobnim problemima, ukoliko su direktno povezani s njihovim umjetničkim radom.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Tri djevojke bez revolvera: 25 FPS slavi petoljetku
25 FPS - peti put
Film - godišnji pregled 2008.
Austrijska avangarda u Zagrebu
Počinje četvrti 25FPS
Počinje četvrti Festival eksperimentalnog filma
Film - godišnji pregled 2007.
25 FPS 2007.
Eksperimentalni 25 FPS po treći i veći put među Hrvatima
Novi ravnatelj Animafesta: 'Nisam glasao u izboru za sebe samoga!'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici