Njemački redatelj oskarovac koji nije gledao Fassbindera

06.11.2007. Print | Pošalji link

Florian Henckel von Donnersmark je ime koje treba zapamtiti.

Iako je poprilično delikatno za izgovor, riječ je o njemačkom redatelju koji je sa svojim prvim filmom «Život drugih» osvojio filmske kritičare, box office, a na kraju i Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Dotični je po drugi put posjetio Zagreb Film Festival, gdje je «Životu drugih» 2006. dodijeljena prva od brojnih nagrada, i to nakon što je odbijen na sva tri velika filmska festivala, kronološkim redom - Berlinu, Cannesu i Veneciji.

Henckel von Donnersmark trenutno radi na pripremi svojeg drugog filma, koji će biti snimljen u Hollywoodu, gdje se istovremeno sprema i prerada «Života drugih». Inače je ovaj tridesetpetogodišnjak poznat po svojim pomalo pomaknutim stavovima i izjavama kada je u pitanju film, pa tako ne treba čuditi kako nije odgledao ni jedan film Rainera Wernera Fassbindera, te čak u tom kontekstu spominje Evu Braun, mijenjajući je s Marijom Braun, o čijem je braku legendarni Nijemac snimio jedan od svojih najpoznatijihg filmova.

S obzirom na veliki uspjeh vašeg prvog filma, imate li interes za otkrivanje debitantskih radova vaših još nepoznatih kolega?

Kada netko napravi film koji se ljudima može svidjeti, onda će ga široka publika otkriti. Nemam osjećaj da u ulozi gledatelja trebam obaviti ovaj pionirski rad, a zato nemam ni vremena. Ako čujem za neki film koji izaziva puno pažnje, naravno da ću ga pogledati. No, nisam direktor filmskog festivala koji mora odgledati nepoznate naslove i otkriti nešto novo. Nemam potrebu biti prvi po tom pitanju.

“Život drugih” nije baš imao sreće s velikim festivalima, za koje bi se očekivalo da će podržati filmove s umjetničkim pretenzijama?

Naravno da se moj film nije svidio svakome, no imao sam peh da je jedna od osoba kojima se nije svidio bio Dieter Kosslick, direktor filmskog festivala u Berlinu. On rezervira pet mjesta za njemačke filmove u godini, što je samo po sebi dosta, ali moj film očito nije za njega bio dovoljno dobar. Onda sam se prijavio u Cannesu, ali ni tamo nisam prošao, pa čak ni u popratni program «Izvjestan pogled». Nakon odbijenica u Berlinu i Cannesu slijedilo je isto i u Veneciji, jer oni nisu htjeli uzeti film koji su ova dva festivala odbila. Tada sam shvatio da «Život drugih» treba uspjeti bez pomoći festivala, barem onih A-kategorije.

Ono što mnogi zamjeraju vašem filmu jest happy end. Je li on tako od početka zamišljen ili ste ga takvim napravili iz komercijalnih razloga?

Vrlo mi je važno da moj film ima određenu poruku nade. Ne volim filmove nakon kojih misliš kako je cijeli svijet loš i depresivan. Želim da film daje snagu, a ne da je oduzima. Zato sam najviše radio na završetku «Života drugih» i danas mi se čini da je kraj, koji se nekima ne sviđa, baš ono što dugoročno ostavlja utisak na ljude. Lagano je napisati neutješan i depresivan film, ali je zato izazov osmisliti uvjerljiv happy end. Dakle, pogledati teškoćama življenja u oči, opisati ih istinito, ali pokazati i nekakav put iz sve te mizerije.

Najveća žrtva cijele priče u «Životu drugih» jest žena. Ona u ljubavno-političkim igrama muškaraca na kraju gubi i život. Kako ste zamislili taj tragični lik?

Glavna ženska figura, glumica Christa Maria Sieland, je osjetljiva osoba koja puca pod velikim pritiskom kojem je izložena u diktaturi. Vjerujem da ima mnogo ljudi koji bi u slobodnom društvu mogli imati potpuno normalan, možda malo neurotičan život, ali se u diktaturi potpuno slome. Također, namjerno sam ju zamislio kao glumicu, i zbog toga što glumci i njihove karijere ovise tome hoće li se nekome svidjeti ili ne. To je vrlo teško, jer mnogi od njih mogu jedino čekati da ih netko primjeti kako bi napredovali.

Posebnost «Života drugih» je i u tome što ste zaposlenicima tajnih službi dali ljudski lik. U Njemačkoj je bilo određenih zamjerki na to, kao što se i raspravljalo o portretiranju Hitlera kao čovjeka u «Konačnom padu». Jeste li očekivali takve komentare i u slučaju vašeg filma?

Ako bih to prikazao dručije, onda ne bih bio iskren. Zaposlenici Stasija su ljudi. Na primjer, u Americi je zbog višedesetljetne antikomunističke propagande uvriježeno mišljenje kako su svi Rusi komunisti i životinje, što jednostavno nije slučaj. A i u zemljama koje su doživjele i preživjele komunizam, postoji utisak da smo svi mi bili normalni ljudi, dok su agenti Stasija ili UDBA-e nešto drugo.

Film koji se čini kao alter ego «Životu drugih» jest «Goodbye Lenin». Jeste li ga gledali?

«Goodbye Lenin» je odličan film, koji me je nasmijao ali i dirnuo. No, čini mi se da su političke razlike između njega i «Života drugih» zapravo razlike između redatelja tog filma, Wolfganga Beckera, i mene. Nas dvojica se poznajemo i politički se ne slažemo. On je vrlo lijevo orijentiran, dok sam ja liberal, te cijeli komunistički režim u DDR-u gledam puno kritičnije.

Dosta kasno ste se počeli baviti filmom, što ste radili prije toga, i što vas je privuklo režiji?

Dugo sam studirao prije nego sam došao do filma. Prvo sam bio dvije godine u Lenjingradu, gdje sam diplomirao, postao profesor ruskog i neko vrijeme sam predavao. Zatim sam otišao u Englesku, točnije Oxford, gdje sam studirao filozofiju, ekonomiju i politologiju. Posljednje godine u Engleskoj sam počeo raditi kao asistent Richarda Attenborougha, i tada sam shvatio da se želim baviti filmom. Bila je to 1997. godina. Attenborough mi je savjetovao da idem na filmsku akademiju, no danas nisam siguran je li to bila prava odluka, jer sam možda trebao odmah početi snimati. Studij režije završio sam 2001. godine i tada sam honorarno snimao razne reklamne filmove, te ih prodavao raznim televizijskim stanicama, a započeo sam i rad na «Životu drugih».

Čije biste filmove danas vi preporučili nekom budućem studentu režije?

Moraju se pogledati svi Hitchcockovi filmovi, djela Elije Kazana. Sydney Pollack se također mora pogledati, kao i Robert Zemeckis, kojeg smatram iznimno važnim redateljem. Ne može se daleko stići ni bez Billyja Wildera, a od onih koji trenutno rade tu su Almodovar i naročito Christopher Nolan, čiji «Prestiž» obožavam, a i jedva čekam vidjeti njegovog drugog Batmana.

Je li jedna od ključnih teza «Života drugih» da umjetnost može promijeniti život?

Tome se nada svaki umjetnik. Uvijek postoji želja da se svojim radom utječe na ljude i, ako je moguće, nekako promijeni njihov život. To se ne događa rijetko, ali vjerujem da se ipak može dogoditi, inače se uopće ne bih bavio filmom i toliko u sve to ulagao sebe. Što se tiče umjetnosti koja nastaje u diktaturi, ona zna biti trenutno zanimljiva, no s odmakom je vrlo dosadna, jer ima samo političku važnost. Sve te male aluzije nakon pedeset godina nitko više ne razumije. Samo je slobodna umjetnost dobra, a razne kodificirane poruke me uopće ne zanimaju.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Zagreb Film Festival još duži i bogatiji
Život drugih (Das Leben der Anderen)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici