Lazar Stojanović: 'Malo ludosti je dobro za umjetnost, ali ne previše'

28.02.2008. Print | Pošalji link

Lazar Stojanović legenda je jugoslavenske kinematografije.

Taj status dobio je na način koji ni poklonicima, a sigurno ni njemu, nije najdraži. Stojanovićev za sada jedini dugometražni igrani film, «Plastični Isus» iz 1971. godine, koji je on u suradnji s Tomom Gotovcem snimio kao svoj diplomski rad na beogradskom studiju režije, bio je bunkeriran do 1990. godine, a njegov autor je sredinom sedamdesetih zbog tog filma proveo tri godine u zatvoru, osuđen zbog rušenja tekovina socijalističke revolucije. Iako bunkeriranje filmova za vrijeme Titove vlasti nisu izbjegli i mnogi drugi redatelji, poput Živojina Pavlovića ili Želimira Žilnika, Stojanović je jedini koji je zbog svojega završio u zatvoru, što je čak potaknulo i intervenciju Amnesty Internationala kod jugoslavenskih vlasti. Na kraju je ipak, bez obzira na sve međunarodne proteste, Lazar Stojanović odslužio i zadnji dan dosuđene mu kazne, koja je, da apsurd bude veći, u žalbenom postupku povećana za godinu dana u odnosnu na prvotne dvije.

Ne treba posebno isticati kako Stojanović nakon toga više nikada nije dobio priliku snimiti igrani film, a u jednom trenutku se čak bavio i ličenjem stanova u Beogradu kako bi preživio, no nakon pada komunizma Stojanović se počeo baviti dokumentarcima. Surađivao je s BBC-jem na dokumentrcu «Srpska epika», koji je istovremeno izazvao proteste muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji, osudu beogradskog liberalnog tjednika «Vreme», ali i bijes ratnog vodstva bosanskih Srba, prvenstveno Radovana Karadžića, koga je Stojanović uspio nagovoriti da se opusti pred kamerama i počne pričati notorne gluposti, poput one kako je zapravo potomak Vuka Karadžića. Svatko tko je bez predrasuda pogledao taj dokumentarac shvatit će kako je Stojanovićeva metoda rada, u suradnji s suredateljem Paulom Pawlikovskim, bila jednostavna: dovesti zločince pred kameru i pustiti ih da se sami razotkriju, što ni jedan nije propustio učiniti.

Stojanovićev najnoviji film, koji se prikazuje na ZagrebDoxu u okviru programa Kontroverzni Dox, bavi se još jednom mračnom temom iz nedavne srbijanske prošlosti. «Škorpioni – spomenar» tematizira ratni put ozloglašene jedinice srbijanske vojske, koja je, po potrebi, palila i ubijala po Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, a snimke tih ubijanje su prije dvije godine šokirale svjetsku javnost, koja ih je vidjela ponajviše zahvaljujući angažmanu aktivistice za ljudska prava Nataše Kandić. Stojanović je tada došao na ideju snimiti film o Škorpionima, jer je želio pokušati prikazati koliko su oni zapravo bili integrirani u vojno-policijski aparat Slobodana Miloševića. S druge strane ga je i zanimala grupna dinamika te skupine ljudi: «Oni su svi rođeni u istom selu, odrasli su zajedno i školovali se. Imaju potrebu snimati se, jer žele uspomene. Oni čak u filmu kažu kako su s nekih prethodnih terena imali lijepe fotografije, pa su se onda odlučili i snimati kamerom.»

Zajedništvo i prijateljstvo koje su međusobno demonstrirali Škorpioni posebno je uznemiravajuće ako se u obzir uzme s koliko su efikasnosti i emotivne distance vršili masovne egzekucije zarobljenika i civila: «To govori o jednoj gotovo školarskoj, zavjereničkoj grupici gdje su svi dobri prijatelji i međusobno se psihološki potiču. Još čudnije je što jedan koji ih snima, pa i režira, kaže kad mu baterija oslabi i upućuje ih s koje strane ući u kadar. Sud je njega upotrijebio kao svjedoka, iako je i on sudionik zločina, ali to ih nije zanimalo.» Ono što srbijansko pravosuđe također nije zanimalo jest povezati Škorpione s njihovim nalogodavcima. Stojanović je razgovarao s nekim pripadnicima ove ozloglašene jedinice, ali ga je posebno brinulo na koji način u film ukomponirati originalni materijal koji su oni sami snimili, jer je riječ o autentičnim scenama brutalnog ubijanja.

S obzirom da je «Škorpioni – spomenar» nastao 35 godina kasnije u odnosu na «Plastičnog Isusa», postavlja se pitanje koliko se Stojanović kao filmski autor promijenio u tom razdoblju: «Kada sam bio mlad snimio sam vrlo kompliciran film o vrlo jednostavnoj temi. «Plastični Isus» sam radio kao da više nikada neću ništa snimati. No, «Škorpioni» su vrlo jednostavan film o vrlo kompliciranoj temi i danas želim raditi takve filmove.» Lazar Stojanović se danas, osim filmom i aktivizmom, bavi i pedagogijom, i to najčešće kao gostujući profesor na raznim europskim i američkim sveučilištima. Rad sa studentima trenutno smatra jednom od svojih glavnih preokupacija, što ga i samoga, kako kaže, pomalo iznenađuje, jer je očekivao kako je tako nešto nespojivo s njegovim redateljskim narcizmom. Ipak, Stojanovića je u tome posebno dojmila otvorena komunikacija s mladima, posebno zbog toga što odgovarajući na njihova pitanja i sam po prvi puta uspije shvatiti neke stvari: «To bih svakome preporučio, jer je taj posao odličan lijek protiv narcisoidnosti. Ipak, moram reći kako je narcizam ključan u stvaralaškom procesu, jer ako se čovjek ne osjeća kao gospodar svemira onda pjesma koju ispjeva neće biti dobra. Ali ako već u sljedećem trenutku ne postane receptivan, a narcizam kao kaput ostavi na vješalici, onda je lud. Malo ludosti je dobro za umjetnost, ali ne previše.»

Iako je od «Plastičnog Isusa» prošlo nekoliko desetljeća, to je još uvijek film po kojem svi pamte Stojanovića, što je dijelom rezultat njegove autorske hrabrosti i modernističkog naboja, ali i, treba priznati, fame koja se oko njega stvorila. Prisjećajući se toga vremena, u kojem je bio i jedan od vođa studentske pobune 1969. godine, Stojanović spominje i brojne uzore koji su utjecali na stvaranje «Plastičnog Isusa», kao što su američki underground film, ali i glazbena fascinacija vojnim marševima, koje je želio mijenjanjem konteksta učiniti apsurdnima. Još prije svega toga, Stojanović se već kao dječak zaljubio u film, a svoju strast za sedmu umjetnost je kao srednjoškolac razvijao u danas legendarnom Kino-klubu Beograd, iz kojeg su izašli mnogi slavni redatelji jugoslavenske kinematografije. No, prva i početna fascinacija za Stojanovića kada je o filmu riječ bila su dva poprilično različita uratka, a to su Olivierov «Hamlet» i manje poznati western Anthonyja Manna «Winchester 73».

Svakako je fascinantan takav životni i umjetnički put, od Hamleta i westerna, preko «Plastičnog Isusa» i zatvora, pa sve do dokumentarca o Škorpionima, a ono što se nameće kao zaključak jeste određeni žal zbog toga što ovaj redatelj nije nikada imao priliku do kraja razviti svoj talent i filmske ideje. Naravno, Lazar Stojanović ne žali za ničime, jer kaže kako mu je cilj tada bio, kao i danas, prelaziti granice koje društvo određuje, pa se još u šezdesetima javno zalagao za dekriminalizaciju lakih druga i prava seksualnih manjina. Na prostoru bivše Jugoslavije mali je broj ljudi koji su toliko konzekventno prelazili granice, a još manji je broj onih koji su toliko toga za taj luksuz žrtvovali.  

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.
Dokukino - mjesto za gledanje dokumentaraca
Dokukino - kino koje će prikazivati dokumentarne filmove
Hrvatska u autobusima za Kumrovec i Bleiburg
'Sretna zemlja' uskoro u kinima
Suvremeni izraelski film na festivalu ZagrebDox
ZagrebDox 2009.
Počinje peto izdanje ZagrebDoxa!
Sve je bijelo u Barkingu - Marc Isaacs
Korov je samo biljka na krivom mjestu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici