Želimir Žilnik: Veljko Bulajić je parazit!

07.03.2008. Print | Pošalji link

Crni val jugoslavenskog filma i nakon više od četrdeset godina plijeni domaću i stranu pažnju.

Gledajući unatrag, kao filmovi koje vrijedi pamtiti i kojima se vrijedi vraćati nisu tada bili iznimno popularni, od države sponzorirani brojni partizanski spektakli, osim zbog određenih camp trenutaka, poput Orsona Wellesa na konju u ulozi četničkog vojvode. Ono što ostaje kao trajna vrijednost kinematografije ovih prostora jesu Makavejevljeva djela, Živojin Pavlović, Papićeve «Lisice» i razni drugi filmovi koji su tada nalazili na probleme s režimom.

Jedan od istaknutih prvoboraca crnog vala jest i novosadski redatelj Želimir Žilnik, čiji je prvijenac «Rani radovi» iz 1969. godine nazvan po kanonskom djelu komunističke teorije iz pera Marxa i Engelsa. S obzirom na to da se Žilnik odvažio na brojne načine ismijavati proklamiranu politiku Titove Jugoslavije, a uskoro je i nagrađen na Berlinaleu, nije iznenađujuće kako mu je film, nakon nekoliko mjeseci u redovitoj distribuciji, bunkeriran. «Rani radovi» su se bavili tada škakljivom i aktualnom temom sovjetske okupacije Čehoslovačke, ali su reflektirali i stanje u Jugoslaviji, tada potresenoj masovnim studentskim demonstracijama.

Nakon toga Žilnik na neko vrijeme odlazi živjeti u Njemačku, a s vremenom se uglavnom orijentira na dokumentarne filmove, u kojima razvija karakterističan stil miješanja fikcije i realnosti. Najbolji primjer toga jest njegov dokumentarac iz 1994. godine «Tito drugi put među Srbima», koji se činio kao dobra polazišna točka razgovora s ovim autorom, koji je žirirao na nedavno završenom ZagrebDoxu.

Kako je uopće bilo snimati «Tito drugi put među Srbima»?

Prvi put su ljudi bježali od kamere, jer su bili u histeriji preživljavanja. Ako ne otrče kupiti kruh u jedanaest sati prijepodne, kada je on, recimo, milijun dinara, za dva sata će već biti tri milijuna. Bila je to totalna sluđenost. U prolazu sam načuo kako ljudi sve to komentiraju, često spominjući Tita i kako je u njegovo vrijeme sve bilo normalnije. Očajnički su prizivali nekakvu nadnaravnu pomoć i rješenje. Sljedeće jutro sam dobio ideju da dovedemo glumca koji bi glumio Tita, kako bi se ljudi uopće zaustavili pred kamerom.

Prolaznici su dosta neočekivano reagirali na pojavu bijele maršalske uniforme na ulicama Beograda. Jeste li zbog tog «Tita» imali problema?

Započeli smo snimanje u deset ujutro, a u tri sata poslijepodne kod Željezničkog se kolodvora okupilo toliko naroda da je blokiran promet. Počeli su svirati i plesati kolo. Ubrzo se pojavila policija koja je pokupila snimatelja i mene, zbog, kako su rekli, provociranja. Mislili smo da je sve gotovo, no za petnaest minuta u policijsku stanicu ušao je glumac u Titovoj odori i vrlo strogo se obratio policajcima, rekavši kako on još nije završio intervju. Jedan policajac došao nam je uplašeno u ćeliju i rekao nam da brzo krenemo, jer je drug Tito nervozan!

U «Ranim radovima» tematizirali ste sovjetsku okupaciju Čehoslovačke. Film je krenuo u redovitu distribuciju, ali se onda sve ipak ipak zakompliciralo. Što se dogodilo?

Nakon dva mjeseca je krenuo sudski proces. Dobio sam informaciju kako je Tito gledao film i razljutio se. Najprije sam to odbacio kao nervozu starijeg čovjeka, ali je nakon nekoliko sati stigla i službena zabrana. No, i taj proces je bio takav da sam mogao braniti film, a sudac nije podlegao pritiscima, te je zaključio kako ne može jedan film srušiti cijelu državu. Ipak, nakon dva tjedna su «Rani radovi» dobili nagradu u Berlinu, što je protumačeno kao velika provokacija, ali ne samo od strane vlasti, nego i redatelja koji su snimali režimske filmove.

U hajci na redatelje crnog vala sudjelovali su, dakle, i neke vaše kolege. Tko se među njima posebno izdvajao?

Te 1969. godine oni su vrisnuli na nas koji smo radili s manjim budžetima i neovisno. Proglasili su nas anarho-liberalima i špijuni. Veljko Bulajić me napao kao državnog neprijatelja, pa sam ga čak i tužio na sudu, da bih uopće mogao disati. On se zatim iz toga, po svojem starom običaju, izvlačio, a onda se kasnije slizao i s nacionalistima, i to ne iz uvjerenja, nego iz svojih starih parazitskih običaja.

Kako komentirate brzopotezno mijenjanje strana mnogih ljudi nakon sloma komunizma?

Ono što mi je bilo prilično nevjerojatno - iako to nije samo slučaj na prostorima bivše Jugoslavije, nego u svim postkomunističkim zemljama - to preoblačenje. Ljudi koji su prije pravili liste za odstrel danas su perjanice demokracije, a cenzori lenjinizma se danas bave cenzurom u ime pravoslavlja ili katoličanstva.

Jedan od vaših najvećih uspjeha u karijeri svakako je «Dupe od mramora» iz 1995. godine, koje vam je priskrbilo i drugog berlinskog Medvjeda. Što se dogodilo s glavnim likom, transvestitom Merlinom, koji radi na poslovima pacifikacije Balkana, neuobičajenom metodom višegodišnje prostitucije s brojnim srpskim momcima željnim seksa?

Merlin odnosno Vjeran Miladinović je poginuo. Bio je dosta incidentan, tako da kažem, momak ili djevojka, i volio je provocirati ljude u kavani. Volio je konfliktne situacije. Čuo sam od njegovih prijatelja da se posvađao sa jednim od svojih ljubavnika, koji ga je nečim udario po glavi i ubio. Šteta, jer je Vjeran bio vrlo zanimljiva i kreativna osoba.

Posljednjih godina bavite se trilogijom o Kenediju. Naravno, nije u pitanju pokojni američki predsjednik, nego Rom koji je veći dio života proveo u Njemačkoj, da bi onda bio deportiran u Srbiju. Što vas je toliko zainteresiralo kod njega?

Naši Romi stječu novo samopuzdanje i počinju osjećati da nisu posljednji smetlari Balkana, nego prepoznaju da su dio tradicije koja je starija i od europske. S druge strane, iskustva koja su oni doživjeli ista su i kao ona izbjeglica i azilanata iz naših ratova devedesetih, a svi zajedno smo pokretna radna snaga.

Živite u Novom Sadu. Kako funkcionira tamošnja kulturna scena?

Novi Sad uvijek ima svoju autohtonu kulturnu scenu. U vrijeme kada sam bio mlad, šezdesetih godina, postojala je jedna odlična tribina mladih, koja je predstavljala umjetnike, pa i tada prijeporne knjige, poput «Čangija» Alojza Majetića. Također, svi Praxisovi filozofi su nastupali u Novom Sadu dok u Zagrebu još nisu mogli. Naravno, postoje tmurniji periodi, poput sedamdesetih, jer to je ipak mali grad, ali sada se opet budi i to zbog Muzeja suvremene umjetnosti, Centra za nove medije,  te novosadskog Kino-kluba.

Surađujete li s Novosadskim filmskim frontom, skupinom entuzijasta čije je osnivanje potaknuo rad u Kino-klubu?

Dio toga su studenti koji su završili Fakultet dramskih umjetnosti. Osim svojih filmova rade i Filmski festival Srbije u suradnji sa EXIT-om koji nije loš. Imamo bliske kontakte jer su oni uglavnom članovi mojih ekipa, a formiramo ih zato da mladi ljudi mogu nešto i naučiti. Te su ekipe pokretne i jednostavne, imam dojam da će se, bez obzira na to što situacija u Srbiji nije bog zna kako optimistična, taj rad nastaviti i intenzivirati, te da će se i u Novom Sadu i Beogradu vrlo brzo formirati sasvim mlada generacija filmaša.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.
Za ideju – protiv stanja: knjiga i DVD-ROM o Želimiru Žilniku
'Za ideju - protiv stanja' - obavezno štivo za filmofile
Exit Europe u potrazi za novim geografijama kulture
EXIT EUROPE - Nove geografije kulture
Tito - heroj, zločinac i/li filmska zvijezda
Tito – filmska zvijezda tamnog sjaja
RAF 8
Teenageri, veterani i amateri na osmom RAF-u
'Nedavno, nedaleko' u Galeriji Nova

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici