Uvjetovani emocionalni odnosi u 'Našem dečku'

No, u osnovi, bila je riječ tek o svojevrsnoj scenskoj početnici političke korektnosti, koja publiku nije prisiljavala na ozbiljnije promišljanje u njoj tek ovlaš naznačenih problema odnosa društva prema gay osobama.

Nešto sasvim drukčije nudi "Naš dečko", novi naslov na repertoaru Dramskog kazališta Gavella. Riječ je o komornoj drami suvremenog islandskog pisca Hávara Sigurjónssona, koja se bavi složenim međuljudskim odnosima u kvartetu kojeg čine otac, majka, njihov sin i njegov istospolni partner. Pritom je zanimljivo napomenuti kako je naslov ove hrvatske produkcije preuzet iz engleskog prijevoda djela, u kojem naslov glasi "Daddy's Boy". No, praizvedba drame prije pet godina u Islandskom nacionalnom kazalištu u Reykjavíku nosila je drugi naslov – "Pabbastrákur", što bi se na hrvatski doslovno moglo prevesti kao "tatin sin". Sâm autor, koji je i osobno nazočio premijeri svog djela u Gavelli, međutim, ističe da je do razlika među naslovima došlo zbog određenih razlika u značenjskim konotacijama koje bi se dogodile u slučaju doslovnog prevođenja. Naime, dok pojam "pabbastrákur" u islandskom implicira blizak odnos, u kojem otac podsjeća na sina, engleski pojam "daddy's son" više referira na feminiziranost, što autoru nipošto nije bila namjera.

Kako u "Našem dečku" istaknuto mjesto ima otac koji se ne može pomiriti s orijentacijom svog sina, moglo bi se pomisliti kako je upravo pitanje homoseksualnosti ključno za čitav tekst. No, Hávar Sigurjónsson upozorava kako je svoje djelo pisao u nešto drukčijem društvenom kontekstu od ovog našeg, te da su stoga njegova težišta ipak negdje drugdje. Jer, s obzirom na generalno prilično dobru situaciju s pravima i prihvaćenošću gay osoba na Islandu, ono što primarno zaokuplja autora je proučavanje reakcija obitelji na činjenicu da je jedan njen član drukčiji od onoga što bi ostali željeli. Iz toga, pak, proizlazi i ono što jest glavna tema "Našeg dečka", a to je promišljanje uvjetovanosti emocionalnih odnosa, koji su, dakle, sve samo ne bezuvjetni. Sigurjónsson pritom otvara ključno pitanja volimo li nekoga zato što želimo da se ponaša na određeni način, ili, naprotiv, jednostavno zato što je takav kakav jest.

Ta su pitanja presudna za međusobne odnose svih likova u drami, koju nipošto ne treba svesti na konflikt oca i sina. Autor pritom istražuje i odnos između oca i majke, ali i onaj između dvije gay osobe, čija veza također nije bez svojih problema. Složena dramaturška konstrukcija "Našeg sina", koja ne slijedi temporalnu linearnost, nego, naprotiv, konstantno skače između raznih vremenskih i situacijskih točaka, ipak ostavlja priličan prostor za interpretaciju, i to ne samo kroz percepciju publike, nego i kroz režiju. Usprkos tome, Hávar Sigurjónsson nije bio posebno iznenađen rješenjima koja je ponudila redateljica Franka Perković, ali naglašava kako je režija ostala dosljedna duhu djela, kojem "nisu potrebna snažna dramatska skrivena značenja, nego najbolje funkcionira ako se izvodi vrlo suzdržano".

S obzirom na izrazito komornu narav "Našeg dečka", predstava je postavljena u Gavellinom atriju, pri čemu su izvođači smješteni u središte tog prostora, okruženi publikom sa svih strana. Uloge Pétura, Jone, Gardara i Kjartana, odnosno oca, majke, sina i sinovljevog partnera tumače Darko Milas, Marina Nemet, Franjo Dijak i Ozren Grabarić, a važnu ulogu u ovoj produkciji ima tečan prijevod Jagode Splivalo-Rusan i Gige Gračan, kojeg je dramaturški doradio Dubravko Mihanović. Nakon premijere 11. travnja, prve naredne reprize na rasporedu su 12., 14., 18. i 19. travnja 2008., svaki put u kasnom večernjem terminu od 22 sata.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Naš dečko - Franka Perković