Eurokaz posvećen Titu počinje deložacijom?

29.05.2007. Print | Pošalji link

21. izdanje Eurokaza bit će u potpunosti produkcijsko, no još je zanimljivija njegova tema: povijesni učinak lika i djela Josipa Broza Tita.

Iako je u prošlosti već imao producentskih ambicija, pa i ostvarenja, tek je prošlogodišnji Festivl novog kazalište, s čak tri takve predstave, pokušao ispitati koliko je moguće s prezentacijskog festivalskog modela prijeći na produkcijski. Iz sadašnje perspektive, samo mjesec dana prije početka 21. izdanja, čini se da je to bila tek generalna proba. Naime, od 27.06.2007. 04.07.2006. u Zagrebu će igrati osam epizoda projekta nazvanog «Tito – četvrti put». Riječ je o predstavama koje prema ideji Gordane Vnuk i Branka Brezovca, te uz stručnu pomoć povjesničara Iva Banca, nastaju u suradnji umjetnika s tri kontinenta, koji se svi okvirno bave temom Tita, ali i idejom Pokreta nesvrstanih, te političke utopije i pragmatike, dakle svega onoga po čemu je metalac iz Kumrovca i danas kontroverzna, ali i pomalo mitološka figura.

Upravo kontroverze o i u Titu, kojima ni četvrtstoljetna distanca ne pomaže, razlog su zašto se Eurokaz odlučio baviti baš ovom temom. Zalogaj je produkcijski ogroman, i postavlja festival pred gotovo nepremostive prepreke, pa cijelog projekta ne bi ni bilo bez partnera kao što je kazališni centar Kampnagel u Hamburgu, koji vodi Gordana Vnuk, ali i kazališta iz Crne Gore, Makedonije, Egipta i Indije te kompanija iz Njemačke i Rusije. Svi oni užurbano rade kako bi sredinom lipnja najprije u Hamburgu predstavili dio napravljenog. Nakon toga slijedi veliko finale u Zagrebu, uvjerena je Gordana Vnuk iako većina predstava još nije gotova: «Epizode funkcioniraju kao samostalne predstave, bit će preuzimane u repertoar kazališta koproducenata, moći će igrati samostalno ili u paru s drugima, ali pravo će značenje dobiti tek u završnoj montaži. Ona bi trebala biti napravljena na tragu piskatorovskog teatra, jer želimo prikazati vrijeme samo. To naravno nije jednostavno i zahtijeva puno različitih diskursa.» Grandiozna montaža svih epizoda, u režiji Branka Brezovca, održat će se u Hrvatskom narodnom kazalištu i na ostalim prostorima koje nudi, nimalo slučajno izabran, Trg maršala Tita. Datum posljednjeg dana festivala, kada se to ima dogoditi također je simboličan, jer je nekada bio znan kao Dan borca.

Za suradnike na takozvanom «projektu Tito» nisu slučajno izabrani i umjetnici iz Egipta i Indije, jer je jedna od najočitijih, ali i međunarodno najprepoznatljivijih zasluga Josipa Broza stvaranje Pokreta nesvrstanih. Tako s indijskim plesačima radi njemački koreograf Felix Ruckert, kojeg publika Eurokaza već poznaje, dok egipatski redatelj Ahmed el Attar s ansamblom Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice postavlja svoj dio priče o Titu i Naseru. Istovremeno, u Zagrebu, točnije u Teatru &TD, domaće epizode pripremaju Anica Tomić i Damir Bartol Indoš. U konačnoj montaži, sve navedene povezat će se s radovima vizualnih umjetnika iz ruske skupine Akhe i njemačke Shoene Gegend, te s jedinom predstavom koju je Zagreb već vidio, a koja funkcionira kao svojevrsni uvod u projekt Tito, Brezovčevom «W & T» ili «Weddings and Trials».

Ipak, najspektakularnija i najzahtjevnija epizoda Eurokazovog «projekta Tito» je ona makedonska, prema tekstu Slobodana Šnajdera, koja je već i pokazala kakav konkretan učinak kazalište može imati čak i danas.  Premijera komada «Tito – stanoviti dijagrami čežnje» održana je u ožujku u Bitoli i zbog nje je pao makedonski ministar kulture. Razlog je bio njegov pokušaj zabrane ove međunarodne koprodukcije, vjerojatno zbog same teme koja tamošnjoj trenutnoj desnoj vladi baš i ne odgovara. Na spomen zabrane reagirala je cijela makedonska kulturna javnost, izvođači i publika bili su spremni zauzeti zgradu kazališta gdje je predstava na kraju ipak i odigrana, i to pred više od tisuću ljudi koji su je pozdravili ovacijama. Rezultati pokušaja zabrane, tvrdi Gordana Vnuk, i dalje se osjećaju u političkom životu Makedonije, no problem sa Šnajderom je u međuvremenu riješen, pa će predstava sigurno igrati u Zagrebu. Kako će pak hrvatska vlada reagirati na «projekt Tito», trenutno nitko ne može znati, iako javnog protivljenja baš i nema onoliko koliko bi se moglo očekivati. No, danas je vrijeme ipak nešto drukčije nego prije tri godine kad se počelo razmišljati o Titu kao velikoj kazališnoj temi. Uostalom, sad se i donedavno najdržavotvorniji filmski redatelji, iako u različitim državama, svađaju oko prava prvenstva pri snimanju filmova o Josipu Brozu.

Producentica Eurokaza Kornelija Čović požalila se pak da je, iako je «projekt Tito» najveći izazov u koji se festival dosad upustio, financijska podrška ostala na razini prethodnih godina. Čak je i smanjena jer je Turistička zajednica grada Zagreba, koja je posljednjih nekoliko godina sa 150.000 kuna sudjelovala u financijskoj konstrukciji festivala, odustala od te prakse, i svoj kulturni proračun od 3.000.000 kuna jednostavno doznačila gradskom Uredu za obrazovanje, kulturu i sport. Kako 1.400.000 kuna od gradske kazališne komisije, 300.000 kuna iz gradskog fonda za međunarodnu suradnju, te jednako toliko od Ministarstva kulture nisu dovoljni za realizaciju 21. Eurokaza, pomoć je došla izvana: preko europskih fondova i preko koproducenata, među kojima je najvažniji hamburški Kampnagel. Suradnja s inozemstvom važan je korak kojim Eurokaz pokazuje kako treba funkcionirati hrvatska umjetnička scena ukoliko želi biti i svjetski relevantna, što neovisni kulturnjaci već odavno znaju dok institucije o tome ni ne razmišljaju. Na primjeru prošlogodišnjeg Eurokazovog koprodukcijskog projekta s mađarskom kompanijom Bela Pinter es Tarsulata vide se dobre i loše strane takvog poteza: predstava je u Zagrebu malo igrala, ali je svugdje drugdje pronijela ime Eurokaza, a uskoro bi mogla gostovati i na festivalu u Avignonu. Za Korneliju Čović to pokazuje kako i hrvatske organizacije mogu biti subjekti međunarodnih projekata, jer korištenje inozemnih fondova «ne znači samo uzeti novac, nego i nešto i dati».

No, osim produkcijskih, Eurokaz ove godine ima i nekih drugih problema. U dvadesetogodišnjoj povijesti uvijek podstanar, posljednje dvije godine festivalski je ured bio smješten u zgradi Kulturnog društva Napredak na uglu Gajeve i Bogovićeve. No, ista je denacionalizirana i vraćena Napretku, pa Eurokaz iz svojih tridesetak kvadrata treba iseliti do 1. lipnja. U međuvremenu je gradska vlast krenula u kampanju protiv podnajma prostora dodijeljenih udrugama, i zato je stavljen veto na dodjelu prostora, što znači da se Eurokazu trenutno ne može dodijeliti novi gradski prostor. Gordana Vnuk tvrdi da su se ona i nevelika ekipa Eurokaza oslanjali na obećanja Duška Ljuštine koji je govorio kako će se sve riješiti. «Mislim da je velika sramota da je festival s ovom reputacijom ostao na ulici i da je za gradske vlasti on zadnja rupa na svirali» - ogorčena je Vnuk. S druge strane, spomenuti je član Poglavarstva zadužen za kulturu, u prosincu 2006. upravo u našem Kulturnom intervjuu dao punu, ali nažalost samo nominalnu podršku Festivalu novog kazališta: «Eurokaz funkcionira odlično, a mi mu nismo dali tehničku logistiku kakvu zaslužuje pa ćemo to uskoro i napraviti».

U međuvremenu Eurokaz pokušava novi prostor pronaći preko Ministarstva kulture, jer je pri njemu i registriran, iako je financijski i produkcijski povezaniji s gradom nego državom. Rješenje se još ne nazire, a najavljena je deložacija sve bliže. Hoće li prvi u potpunosti produkcijski Eurokaz početi iseljavanjem ureda i početkom rada otvorenog ureda na ulici, kako to s kiselim smiješkom planiraju Eurokazovci, ili će se u posljednji trenutak naći neko drugo rješenje, vidjet ćemo.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici