Dekonstrukcija Monteverdijevog 'Orfeja' u HNK-u

12.06.2008. Print | Pošalji link

Iako se opernom repertoaru zagrebačkog HNK ne može odreći raznolikost, on zahvaća tek polovicu povijesnog okvira najdugovječnije glazbeno-scenske forme.

Jer, opere se pišu još od konca šesnaestog stoljeća, ali se u nas izvode tek one nastale barem dvjesto godina kasnije. Uz iznimku povremenih postavljanja Gluckovog "Orfeja", opera u Zagrebu počinje tek s Mozartom, čime je publika prikraćena za uvid u sve ono što je dovelo ne samo do tog skladatelja, nego i repertoarnih velikana devetnaestog stoljeća.

Toj, recimo to tako, povijesnoj nepravdi, odlučeno je stati na kraj, i to uprizorenjem jedne od prvih opera uopće. Riječ je "Orfeju" Claudija Monteverdija, djelu u kojem je odbačena hermetična recitativnost gotovo eksperimentalnih radova predstavnika firentinske "Camerate" te udaren temelj operi kao formi u kojoj će glazbeno biti jednako važno kao i scensko.

Bez obzira na manje-više nepostojeću tradiciju izvođenja baroknih opera u Hrvatskoj, HNK-ova se uprava za ovu produkciju odlučila osloniti gotovo isključivo na domaće izvođačke snage. Ekipu vokalnih solista tako u naslovnoj ulozi predvodi Krešimir Špicer, koji već godinama na europskim opernim pozornicama surađuje s vodećim specijalistima za ranu glazbu, dok je u prostoru za orkestar smješten Hrvatski barokni ansambl, tek djelomično popunjen gostujućim glazbenicima.

Glazbeno vodstvo čitavog projekta preuzeo je, pak, francuski dirigent Hervé Niquet, koji je već u nekoliko navrata uspješno surađivao s Hrvatskim baroknim ansamblom. Osim temeljitog rada na privikavanju glazbenika na repertoar s kojim se većina njih rijetko susreće, on je već u samom početku trebao riješiti još jedan ključan problem u pristupu ovom djelu. Naime, za razliku od svojih suvremenika, Monteverdi je ostavio partituru koja prilično precizno definira sastav orkestra. No, kad bi se te upute doslovno primijenile, nastao bi zvuk koji ne bi mogao funkcionirati u velikom prostoru HNK. Naime, "Orfej" je 1607. godine napisan za salon grofova Gonzaga u Mantovi, što je uvjetovalo komorni vokalni i instrumentalni sastav. Niquet se, pak, odlučio, u skladu s Monteverdijevim uputama sastav utrostručiti, čime se dobiva zvuk koji je istovremeno primjeren HNK-u, ali i dalje primjeren izvornoj partituri.

Usprkos vremenskoj distanci od puna četiri stoljeća, Monteverdijev je "Orfej" opera koja čak i danas može zazvučati gotovo avangardno. U njoj je tako moguće pronaći klastere, disonance, pa čak i atonalitetne situacije, čime, prema Niquetu, skladatelj donosi "genijalnu revoluciju unutar revolucije operne forme na njenom sâmom početku". Upravo zbog toga, "Orfej" i danas zvuči živo, moderno i suvremeno.

Režije ove predstave latio se Ozren Prohić, koji je "Orfeja" odlučio iščitati na nekoliko razina, izravno ili neizravno prisutnih u partituri i libretu. Prema njemu, glazbena je struktura ovdje nedjeljiva od dramske, a čitavo je djelo mišljeno kao scenski spektakl, u kojem konkuriranje i natjecanje različitih kazališnih znakova čini skladnu cjelinu, dok matematička preciznost barokne opere prelazi u ezoterijsku komponentu.

Prohić ističe kako je u svojoj režiji nastojao izbjeći ilustrativnost, jer je izbjegava i sâm Monteverdi. Umjesto toga, scenskim se rješenjima potcrtava raznolike glazbene i dramaturške sastavnice djela, od referenci na starogrčku dramu, preko arhaičnih kasnorenesansnih madrigala, sve do za vrijeme nastanka djela vrlo modernih instrumentalnih odsjeka i smiono oblikovanih vokalnih solističkih dijelova. Čitava se režija tako temelji na dekonstrukciji opere u njenoj glazbenoj i poetskoj komponenti.

Ono čime se Monteverdi izdvaja od većine opernih skladatelja sve do devetnaestog stoljeća, uz iznimku Händela i Mozarta, jest karakterizacija likova, koji, čak i kad su arhetipski, nikad nisu prikazani u crno-bijeloj tehnici. Prohić će tako istaknuti da, iako "Orfej" ne donosi mnogo dramskih situacija u klasičnom smislu, ipak obiluje psihologizacijom, stanjima i odnosima. Ta je psihologizacija izrazito suvremena, s obzirom da se provodi kroz glazbu, što je za to vrijeme izrazito avangardno.

S druge strane, stalno su prisutni i elementi barokne ideologije, koju se danas može interpretirati na različite načine. Naime, iako opera završava nečime što se može čitati kao čvrstu ideologiju, ona istovremeno na gotovo maniristički način otvara mogućnost otklona od nje, što je Prohić izrazito naglasio u svojoj režiji.

Premijera "Orfeja" zakazana je u HNK-u za 13. lipnja 2008. u 19:30, a do kraja sezone planirane su još samo tri izvedbe – 14., 16. i 17. lipnja. Ako, međutim, predstavu propustite vidjeti u ovoj rundi, nema razloga za zabrinutost, jer će ponovno biti izvođena na početku sljedeće sezone, a publika izvan Zagreba imat će je prilike vidjeti i u okviru programa Varaždinskih baroknih večeri.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Krešimir Špicer - tenor koji ima što i za reći
Krešimir Špicer: Stara je glazba potcijenjena!
Metropolitan u Lisinskom
Izravni prijenosi iz Metropolitana u Lisinskom
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Povratak oratorijskih koncerata na Varaždinske barokne večeri
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Orfej - Ozren Prohić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici