Čak i kad je prirodno, kazalište ne može imitirati život

24.06.2008. Print | Pošalji link

U takozvani američki blok 22. Eurokaza ne ulaze samo legendarna The Wooster Group i zagrebačkoj publici već dobro poznata čikaška skupina Goat Island, nego i neka mlađa imena.

Zvijezde u usponu njujorške nezavisne kazališne scene su Nature Theater of Oklahoma, ili Prirodno kazalište Oklahome, koja je ime posudila iz romana Franza Kafke „Amerika“. Nitko od članova kompanije, naime, nema nikakve veze s tom ruralnom američkom državom.

Kafkijanski svijet apsurda i zagonetke, ali i suptilnosti ljudske egzistencije opisane na neuobičajen način, dio su rada Nature Theater of Oklahoma, a najbolji je primjer predstava „No Dice“  ili „Nema šanse“ s kojom gostuju u dvorani ansambla Lado, na Trgu maršala Tita 6a, još 24., 25. i 26. lipnja s početkom u 19:00. Rani početak uvjetuje trajanje predstave od gotovo puna četiri sata, no to je još prihvatljivo s obzirom da kompaniju prati urbana legenda, koju su djelomično i sami stvorili, da izvorna verzija ove predstave traje čak jedanaest sati. 

Nature Theater of Oklahoma najmlađa su skupina u programu ovogodišnjeg Eurokaza, a „No Dice“ im je tek druga produkcija, nakon što su prvu postavili  bez teksta. Formalni kazališni postupci i njihovo propitivanje u suvremenoj kazališnoj praksi, čini se, osnovni su razlog njihovog bavljenja kazalištem, što potvrđuje i jedan od redatelja kompanije, porijeklom Slovak, Pavol Liska: „Borili smo se s činjenicom da je kazalište usmena umjetnička vrsta, ali uvijek postoji pisac koji sjedi kod kuće i u samoći stvara tekst, zatim ga donosi na probe pa ga glumci upamte, i onda se konačno u predstavi prave da ga izgovaraju po prvi put.“

Članovi Nature Theater of Oklahoma pokušali su pronaći vezu između privatne prakse pisanja i društvene prakse izvođenja. Kako im se ona učinila nedosljednom, odlučili su stvoriti predložak za predstavu na malo drukčiji način: „Počeli smo snimati sve svoje telefonske razgovore, s članovima grupe, s njihovim roditeljima i prijateljima, tako smo stvorili zajednicu koju većinom čine umjetnici, ali i ljudi koji nisu ni na koji način povezani s umjetnošću ili kazalištem. Na kraju smo imali oko sto sati snimljenog materijala koji smo montirali na kompjutoru i tako stvorili predložak za ovu predstavu. On ne postoji u formi teksta, riječ je o dvije velike zvučne datoteke. Transkript je napravljen tek kasnije.“

U četverosatnoj predstavi četiri izvođača, s ponekom upadicom redatelja Pavola Liske ili suredateljice Kelly Copper, zaista cijelo vrijeme govore. Dijelovi su to ponekad potpuno banalnih, ali i vrlo ozbiljnih razgovora, koje međutim nisu morali naučiti napamet, kao što to radi većina glumaca, nego samo ponavljaju ono što čuju putem slušalica i iPoda. Time, između ostaloga, i konkretnim primjerom pokušavaju kazalištu vratiti oralnu kvalitetu, no to je samo jedan od smjerova kojim ova predstava ide.

Drugi je ruganje s američkom tradicijom takozvanog „dinner-theatera“, onog koji publika konzumira u paketu s večerom. Njegova je kvalitete odgovarajuća opuštajućoj funkciji, pa članovi kompanije Nature Theater of Oklahoma na pozornici glume poput posljednjih amatera što predstavi daje ton groteske i estetiku trasha. Iza svega toga, naizgled paradoksalno, krije se želja da u kazalištu progovore o ozbiljnim stvarima, ali na začudan način.

Za Kelly Copper osnovno je pitanje u tom segmentu bilo koliko je kazalište u stanju opisati zbilju: „Kako je snimaka bilo sve više, promijenio se i fokus našega rada, pa smo pokušavali uočiti dramaturšku strukturu naših svakodnevnih života. Ona ne odgovara klasičnoj dramskoj ili narativnoj strukturi, život nema čisti početak, sredinu i kraj, točnije ima ga samo u retrospektivi. Samo netko tko je umro može sagledati svoj život na taj način i jedino tako može se zapravo vidjeti kakvog je oblika bio taj život. Vremenska podjela u našem komadu odnosi se na to pitanje, kao i na strukturu razgovora koje vodimo, i samih života koje njima opisujemo. Oni imaju više početaka, sredina i krajeva.“

Zato predstava naslova „Nema šanse“ nema samo jednu priču nego gomilu njih, međusobno nepovezanih, različitih u tonu i načinu, te posljedično i u izvedbi, tvrdi Pavol Liska: „Oko razgovora je postavljen kazališni okvir, koji se sastoji od svih ostalih elemenata izvedbe: glume, prostora, kostima i šminke. Sve to služi samo da se postavi okvir za naizgled običan i nevažan, ali zapravo duboko dramatičan, čak i tužan, materijal koji čini i sam život.“

Zanimljivim kontrapunktom snimaka telefonskih razgovora i kazališnog okvira, Kelly Copper  zapravo dokazuje tezu da umjetnost ne može imitirati život: „Kad umjetnik pokuša oblikovati neki dio života, neminovno završi u pojednostavljivanju. Svaki dijalog koji bih mogla napisati bio bi bitno jednostavniji od pravog razgovora, jer on je pun čudnih pauza i ponavljanja i puno je kompleksniji od bilo čega što se može izmisliti. Slično je i s pripovjednom strukturom, zbilja će uvijek biti složenija od bilo koje i bilo kako napisane priče. Dramski likovi imaju isti problem. Reakcije na našu predstavu često su hvalile intenzitet likova, ali prava je istina da nismo željeli da glumci grade likove jer će oni uvijek biti manje impresivni od samih izvođača. Kad počnemo kopati po najdubljim stranama naših života, i govoriti o onome o čemu inače ne govorimo, sve je teže pronaći riječi. I to je jedna od tema ove predstave: što je razgovor intimniji, to su ljudi manje artikulirani.“

Iako predstava nema prijevod, lako ju je razumjeti, pa „No Dice“ preporučamo svima koji su odustali od kazališta kao forme u kojoj neki Hamlet ili neka Nora pokušava izbjeći svoju unaprijed napisanu, i svima poznatu sudbinu.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici