Indijski glazbeni mistici u završnici Eurokaza

01.07.2008. Print | Pošalji link

Ako je početak ovogodišnjeg Eurokaza obilježila zapadna kultura preko takozvanog američkog bloka, završnica definitivno pripada Istoku.

Naime, u Hrvatskom narodnom kazalištu 1. srpnja s početkom u neuobičajenih 20 sati, nastupa četrdeset i troje tradicionalnih glazbenika iz Indije, pripadnika kaste Manganiyara koja živi u pustinjama Rajastana za čije je vladare generacijama izvodila balade. Pod vrlo osobnim naslovom „Zavodljivost Manganiyara“ njihovu predstavu-koncert postavio je indijski redatelj Roysten Abel. Pokretač Indian Shakespeare Company, koji se proslavio upravio klasičnim europskim komadima, do tradicionalne indijske glazbe i kulture došao je postupno, sve dok ga susret s kastom Manganiyara nije potpuno oduševio i – zaveo.

Prije nastupa na Eurokazu, a u sklopu europske turneje, Abel o svojem redateljskom putu govori kao o povratku korijenima: „Suvremeno indijsko kazalište okrenuto je Zapadu. Kako sam i ja proizvod gotovo potpuno zapadnjačkog obrazovnog sustava, uvijek sam želio raditi kazalište nalik na ono Grotowskog, Barbe i sličnih autora. No, polako sam se odmicao od takvog načina rada, čak i kad sam postavljao Shakespearea, jer me sve više zanimao indijski, domaći kontekst.“ Roysten Abel tvrdi da čak i nije poznavao dobar dio tog domaćeg konteksta, kao i izvedbenih mogućnosti koje nudi, dok ga jednom prijatelj nije odveo u siromašniji dio Delhija, gdje je doživio svojevrsno tradicijsko prosvjetljenje: „Otišao sam tamo i vidio otprilike dvije ili tri, možda čak i pet stotina izvođača, svi su bili obučeni kao za nastup, nije ih bilo briga za publiku. Bilo ih je posvuda, dok su na krovovima kuća sjedila djeca i veselila se zajedno s njima. Ta slika, i cijela atmosfera, potpuno me ponijela, sjećam se da sam pratio sve što rade, malo i sudjelovao, na kraju i plakao. Pamtim taj dan kao jedan od najemotivnijih u životu.“

Nakon tog iskustva, Roysten Abel poželio je stvarati kazalište s nezaposlenim mađioničarima, žonglerima, akrobatima, muzičarima, lutkarima, a u jednoj od njegovih predstava sudjeluje stotinu krotitelja zmija. U tom šarolikom društvu upoznao je i dva pripadnika kaste Manganiyara, koji su ga oduševili toliko da je otputovao u njihovu pokrajinu na sjeveru Indije i tamo dugotrajnim audicijama uspio izabrati one s kojima je poželio napraviti novu predstavu. Iako je produkcijska sredstva relativno lako pronašao, rad s neukrotivim sviračima i nije bio tako idiličan kao što je očekivao: „Oni inače nastupaju u grupama od četiri ili pet članova, a ovdje je riječ o pedeset izvođača koje treba koordinirati i uvesti u strukturu predstave u kojoj se točno mora znati redoslijed. S druge strane, sve to je trebalo obaviti nježno, kako se ne bi izgubilo ona što ih čini tako zanimljivima i uzbudljivima, a to je njihova kazališna kvaliteta.“

U odnosu na ostale indijske glazbenike, posebnost glazbene kaste Manganiyara je i to što su ih tijekom turbulentne povijesti za svoje glazbene glasnogovornike koristili sufiji, pripadnici posebnog dijela muslimanske zajednice koja nešto ozbiljnije i mističnije shvaća vjeru. Manganiyari su, tvrdi Roysten Abel, posebno nadareni tako da kad izvode svoju glazbu zaista postaju spiritualni kanali: „Oni imaju nevjerojatnu kvalitetu koja im omogućava da svojom izvedbom stvore izvanredno ozračje duhovnosti. Međutim, oni sami nisu svjesni te svoje kvalitete, a ja im to nisam želio reći. Naime, vrlo se često dogodi da čim čovjek spozna svoju kvalitetu, izgradi i ego na osnovu toga, i onda taj ego zapravo potisne tu kvalitetu i više ne može doći do onog primarnog, nesvjesnog transfera.“

Manganiyari nisu sufiji, ali jesu muslimani, koji s Hindusima žive u dobrim odnosima, pa je i njihova glazba spoj obje tradicije. Ono što su Manganiyari nekad činili šireći religijske poruke, danas čine specifičnim načinom života na granici Pakistana i Indije, dvije države koje se upravo zbog religijskih razloga gledaju preko nišana. Na primjer, oni iz  poštovanja prema Hindusima ni sami ne jedu govedinu, a štuju i neke hinduističke boginje, pa čak i posjećuju njihove hramove.

Predstava-koncert „Zavodljivost Manganiyara“ podijeljena je u dva dijela: u prvom će se čuti sufijske pjesme, starije najviše dvjesto godina, dok je drugi rezerviran za starije tradicionalne napjeve. Za inscenaciju i scenografiju ove predstave-koncerta redatelj Roysten Abel inspiraciju je pronašao u amsterdamskoj Četvrti crvenih svjetala, pa indijski glazbeni mistici nastupaju u crvenim baršunom obloženim kabinama, što je možda ironija a možda i nesvakidašnji spoj različitih kulturnih paradigmi. Zanimljivo je da nakon Zagreba, i ostalih gradova koje će obići u sklopu europske turneje, planiraju i nastup u Amsterdamu, i to upravo u onom dijelu grada koji je turistički najzanimljiviji.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici