Sljedeći Eurokaz gledat ćemo na Mirogoju!

20.08.2008. Print | Pošalji link

Iako nastaju u bitno drukčijim okolnostima, domaći festivali ponekad ipak imaju i neke sličnosti s inozemnima.

Jedan od primjera je i dugoročno planiranje, pa tako selektori često spominju projekte koje stvaraju godinama, ili spominju velika umjetnička imena iz svijeta koja svake godine ponovno neuspješno pokušavaju nagovoriti na dolazak u Hrvatsku. U rijetkim slučajevima, to im i uspije. Međutim, postoji i onaj pozadinski rad, koji malo složenije projekte planira godinama unaprijed, ne zbog zauzetosti umjetnika ili nedovoljnih sredstava, nego zato što je riječ o istraživačkim projektima kojima treba nešto više vremena za nastanak.

Nakon prošlogodišnjeg Eurokaza posvećenog Titu, koji se sastojao od međunarodnih koprodukcija s nekoliko kontinenata, nekadašnji Festival novog kazališta pri kraju ovogodišnjeg izdanja predstavio je ono što nas tek čeka u lipnju 2009. Složenost projekta naslova „Tertulia“, kao i njegova osjetljivost, razlog su zašto se teren priprema toliko unaprijed. Riječ je o multimedijskoj instalaciji koja se bavi fenomenima sjećanja i povijesti, a događa se na groblju. U Zagrebu će se, ukoliko sve bude onako kako Eurokaz planira, u tu svrhu Mirogoj otvoriti i noću, pa će postati ono što bi i trebao biti – ne samo mjesto pijeteta i tišine, nego i žive umjetničke vrijednosti, kao što i zaslužuje s obzirom na svoju umjetničku baštinu i velikane koje je ugostio kao posljednje počivalište.

Projekt „Tertulia“ ostvaren je u Buenos Airesu 2005. u sklopu tamošnjeg Internacionalnog kazališnog festivala, kada ga je vidjela i umjetnička ravnateljica Eurokaza Gordana Vnuk. Odlučila ga je pozvati u Zagreb, ali kako je riječ o izuzetno kompleksnom radu, trebalo mu je nekoliko godina da uopće postane moguće njegovo izmještanje u domaći kontekst.

Autori projekta su argentinski umjetnici Nicolas Varchausky i Eduardo Molinari. Molinari je vizualni umjetnik čije je specifično područje djelovanja zapravo dokumentarističko, a „Tertulia“ je samo nastavak njegovog interesa za skupljanje, može ih se tako nazvati, „ostataka života“ u specifičnoj formi koju je nazvao „Hodajući arhiv“. O njemu kaže: « Taj je arhiv odraz odnosa između umjetnosti, povijesti i politike, ali ujedno i postavlja pitanje kojom se vrstom pripovijesti danas služimo za uspostavljanje kolektivne i individualne memorije. Može se reći da su povijest i vrijeme u onome što radim, teritoriji po kojima se možemo slobodno kretati. U praktičnom smislu, moj rad uključuje crtež, fotografiju, instalacije, film, publikacije i intervencije u javnom prostoru.»

Sličnog nagnuća, ali s drukčijim materijalom, je i Nicolas Varchausky, primarno skladatelj suvremene i elektronske glazbe. On stvara arhiv zvukova koje već godinama skuplja uglavnom u urbanom okruženju, na gradskim ulicama. Arhiv se sastoji uglavnom od ljudskih glasova, ali i ostalih zvukova ulice ili urbanog ambijenta. Ipak, prvenstveno ga zanima ljudski glas, jer te snimke koristi kao glazbeni materijal: «Zanima me kako ljudi govore i koje posebne i izuzetno zanimljive ritmičke uzorke, melodičke geste i nijanse u boji glasa pritom proizvode.»

Nicolas Varchausky i Eduardo Molinari spojili su svoje interese za bilježenje povijesti i kreiranje nove stvarnosti iz ostataka bivših, što je zapravo i jedan od mogućih opisa projekta „Tertulia“ koji je prvu izvedbu imao na jednom od najpoznatijih groblja ne samo u Argentini nego i u svijetu Recoleti u Buenos Airesu, gdje leže brojne prominentne osobe argentinske i svjetske povijesti, od Jorgea Luisa Brogesa do Eve Peron. Nije riječ o spiritističkoj seansi uz pomoć piksela i bitova, nego o audio-vizualnoj instalaciji. Naslov projekta, „Tertulia“, u 19. je stoljeću označavao popularna društvena okupljanja na kojima se u veseloj atmosferi plesa hrane i pića, raspravljalo o politici, kulturi i poslu. Generalno, tvrde autori, projekt nudi «metafizički susret nas i naših predaka, koji pokušava stvoriti zajedničko estetsko iskustvo u tako intimnom ambijentu kao što je groblje».

Argentinski projekt bavio se, preko grobova ali i preko zbiljskog i značenjskog nasljeđa onih koji u njima leže, konkretnom argentinskom poviješću. No, „Tertulia“ ne pravi razliku između velikih imena i takozvanih malih ljudi, tvrdi Eduardo Molinari.
Specifičnost projekta kao što je „Tertulia“  nije samo u lokaciji, nego i u načinu kako reagira na prošlost i što se od nje može rekreirati, a što iz nje proizvesti. Zato argentinski umjetnici naglašavaju da se njihov rad najprije bavi sjećanjem kao podlogom za bolje razumijevanje i jasniji današnji odnos prema zbilji, a ne samo prošlosti ionako zamagljenoj mitovima i subjektivnošću: «Kad se sjećamo, stvaramo novu inačicu događaja iz prošlosti postavljenu u novi vremenski kontekst. Drugim riječima, sjećanje nam ne vraća ono što je bilo takvo kakvo je bilo, nego ponovno uspostavlja mogućnost da prošlost ponovno postane aktualna. Zato je sjećanje kao živi organizam, nepoznato područje koje možemo iznova otkrivati i gdje se ponovno možemo naseliti. Povijest je za nas polazišna točka putovanja, a ne odredište. Vjerujemo da je svrha umjetnosti postavljanje pitanja, stvaranje diskusije, kreativnog dijaloga, mašte i misli, i to prvenstveno s ciljem odgovora na pitanje što znači živjeti u današnjem svijetu.»

Projekt „Tertulia“ pratile su i kontroverze, najprije u medijima i medijima poticane, zbog čega i Eurokazova namjera implementiranja istog rada u drukčiji, hrvatski kontekst, oprezno najavljuje projekt dok istodobno od Grada Zagreba i uprave Mirogoja traži sve potrebne dozvole. Kako su groblja i pokojnici nešto u što se ne može tek tako zadirati, Eduardo Molinari osjetio je potrebu u najavi zagrebačkog izdanja „Tertulije“ ponoviti da svrha projekta nikako nije jeftini senzacionalizam, niti bi ga tako trebalo tretirati. 

Projekt „Tertulia“ u Buenos Airesu bavio se nešto konkretnije argentinskom poviješću, dok će njegova mirogojska inačica naglasak staviti na povijest kao ideju. Ipak, kako početni materijal čine ljudi i događaji koje su proizveli, ili koji su od njih stvorili povijesne protagoniste, priprema zagrebačke verzije zahtijeva određeno vrijeme za istraživanje i upoznavanje argentinskih umjetnika s domaćom situacijom. No, nije problem samo u povijesti, nego i u lokaciji, tvrdi dramaturg Saša Božić, koji koordinira zagrebačku „Tertuliju“, jer se dva groblja čak i arhitektonski razlikuju. U nastanku zagrebačke verzije projekta „Tertulija“ konzultirane su pravne službe Grada i Mirogoja, ali i Povijesni muzej, kako bi dokumentaristička podloga bila što bogatija. Za nadgradnju će biti, pored Eurokazovog tima, zadužen i kustoski kolektiv WHW, koji će koordinirati radove dvadesetak domaćih likovnih i izvedbenih umjetnika pozvanih da sudjeluju u projektu.

Kako je sve ovo još u radnoj fazi, za konkretnije opise zagrebačke verzije projekta «Tertulia» morat ćemo još malo pričekati, ali ono što se već sada zna, je da će sljedeći Eurokaz, možda baš i zbog ovog projekta, kao glavnu temu imati vezu Teatra i Smrti. Be afraid, be very afraid!

(I.R.)

Pročitajte i ...
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Kazališne srijede u KIC-u
Kazališne srijede - nove zagrebačke tribine
Gordana Vnuk
Američki, ali ne samo američki Eurokaz

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici