Philip Pickett: Händel u opernim kućama nema veze s komornom glazbom

21.08.2008. Print | Pošalji link

Nakon Splita i Rijeke, i Dubrovnik je odlučio iskoristiti odrednicu svojih Ljetnih igara kao "ambijentalnog festivala" za jednu opernu produkciju.

Riječ je o "Akisu i Galateji" Georga Friedricha Händela, čime ovaj festival najavljuje 250. obljetnicu smrti tog baroknog velikana, koja se obilježava sljedeće godine. Kako Dubrovnik, za razliku od Splita i Rijeke, nema vlastitu opernu kuću, angažiran je Hrvatski barokni ansambl, koji već ima ranijih iskustava s nekoliko glazbeno-scenskih djela sedamnaestog i osamnaestog stoljeća.

U naslovnim ulogama pojavljuju se britanski tenor Ed Lyon i naša sopranistica Ivana Kladarin, a, uz još nekoliko domaćih vokalnih solista, sve ih zajedno na Lovrijencu predvodi britanski dirigent Philip Pickett. Ovaj umjetnik već je nekoliko desetljeća jedna od najistaknutijih osobnosti među ekspertima za interpretaciju rane glazbe. No, za razliku od većine svojih kolega, on je karijeru započeo proučavanjem i izvođenjem srednjovjekovne i renesansne glazbe, da bi se baroku i klasici intenzivnije posvetio tek posljednjih desetak godina. Prve, a ujedno i posljednje dvije izvedbe "Akisa i Galateje" 23. i 24. kolovoza bile su povod za razgovor s Philipom Pickettom o ovom djelu, ali i, općenito, njegovom pristupu ranoj glazbi.

Kako je došlo do inicijative za postavljanje "Akisa i Galateje" na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Već sam ranije bio nekoliko puta u Dubrovniku – jednom sa svojim ansamblom "Musicians of the Globe", a potom i sa svojim drugim sastavom, "The New London Consort". Ravnatelj flazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara Neven Frangeš zaključio je da bi bilo vrlo dobro prirediti projekt koji bi, pod mojim vodstvom, okupio hrvatske i engleske glazbenike. Nakon što smo neko vrijeme razgovarali o tome, zaključili smo da bi Händel bio idealan izbor, te da bi "Akis i Galateja" bili najbolje Händelovo djelo za izvedbu na Lovrijencu.

Priča o pastiru Akisu i nimfi Galateji potječe još iz stare Grčke, a u doba baroka postala je omiljenim sižeom za pastoralne kantate i opere. Na koji je način Händel pristupio tom predlošku?

To je priča koja je izrasla iz mita, a mit je izrastao iz neke prethistorijske stvarnosti, u kojoj je erupcija Etne potpuno poremetila kasnoneolitičku zajednicu lovaca i sakupljača. Dakle, riječ je o interpretaciji interpretacije nečeg drugog. Ono što je bitno, pogotovo kod Händela, koji je vrlo vješt psiholog, jest što ti ljudi govore, kako to govore i kako se odnose jedni prema drugima. Sve je to zaista ukorijenjeno u stvarnosti – može biti stilizirano i repetitivno, ali je psihološki i dalje stvarno.

Kako se, pak, starogrčka priča u baroknom ruhu uklapa u prostor tvrđave na Lovrijencu?

Nema veze što je to srednjovjekovna tvrđava – mogli bismo ovo djelo izvoditi i u crkvi, kazalištu, koncertnoj dvorani, pa čak i u tvornici. Bitno je samo usredotočiti se na likove i njihovu interakciju. Orkestar će, umjesto da bude skriven, također biti dijelom ove produkcije, jer je ovdje, zapravo, riječ o komornoj glazbi, a ne o operi.

Osim što ste zaduženi za glazbeno vodstvo ove produkcije, ujedno i s Dorom Ruždjak-Podolski supotpisujete režiju. Nije li to u proturječju s vašom tezom kako ovdje nije riječ o operi, nego o komornoj glazbi?

Da, mi ovo djelo postavljamo na pozornicu, ali na način da se vrlo detaljno usredotočujemo na psihologiju, pojedince i njihove likove i ono što govore. Ne zanima nas puko zbivanje na pozornici, a to je ono što najčešće dobivate u opernim kućama, i ima malo ili nikakve veze s likovima i njihovim pričama, nego je tek izmišljotina režisera. To je ono što smo htjeli izbjeći. S druge strane, premda je ovo djelo napisano kao "serenata" za samo pet pjevača, izvodimo je s likovima i postavljamo na pozornicu, ali ne način koji bi bio prepoznatljiv u opernoj kući.

Koji su, dakle, bili vaši ključni interesi u postavljanju ovog djela?

Zanima me i puno drugih stvari, poput retorike i simbolizma. To je ono što je neodvojivo od bilo kojeg oblika umjetnosti tog razdoblja. Njihovo poznavanje i primjena tog znanja na glazbu stvara veliku razliku. Puno se više pozornosti posvećuje detaljima, infleksijama, emocijama i, općenito, svakom trenutku i svakoj riječi. Ako slušate Händela u opernoj kući, sve je preglasno, detalji su izgubljeni, a orkestar je skriven – to nije komorna glazba.

I inače ste se intenzivno bavili pitanjem retorike u baroknoj glazbi, napisavši, između ostalog, i jednu antologijsku studiju o retorici u Bachovim "Brandenburškim koncertima". Koliko je ona bitna za potpuno čitanje Händelove glazbe?

Nema ničeg bez utjecaja retorike, i to svih njenih aspekata – od početne ideje, preko retoričke formacije i konstrukcije, te interpretacije figura i simbola, sve do same izvedbe. Naime retoričko je umijeće uključivalo i čin učenja napamet, ukrašavanje, kao i izraz lica i gestikulaciju tijekom izvedbe. Sve je to bilo dijelom retoričkog umijeća i uistinu je relevantno za svaki trenutak Händela ili bilo kojeg drugog baroknog skladatelja.

Ipak, Händel ne bi bio najveći operni skladatelj zrelog baroka da se njegovo skladateljsko umijeće svelo samo na vješto baratanje retoričkim figurama...

On je nevjerojatno human skladatelj. Kao što sam već rekao – svaki je trenutak ljudskost, emocija i ekspresija. Svaki trenutak utječe na nas, kao da smo upravo mi ti ljudi. Ono što on piše i daje svojim likovima, potpuno je stvarno i do kraja izraženo. Naravno da je to relevantno, bez obzira zovete li to katarzom, terapijom ili jednostavno zabavom.

Barokom ste se počeli baviti tek nakon temeljitog proučavanja glazbe prethodnih razdoblja. Riječ je o putu obrnutom od uobičajenog, u kojem se glazbenici školuju najprije sa klasični i romantičarski repertoar, da bi tek potom izvodili i raniju glazbu. Zbog čega ste se odlučili upravo za takav put?

Važno je razumjeti odakle glazba dolazi i kako se stilovi stvaraju i razviju. Moram reći da, na primjer, ljudi koji su školovani i specijalizirani za klasične i romantičarske skladatelje, a potom se vraćaju baroku ili čak ranijoj glazbi, donose travestije. Naime, oni uopće nemaju pojma odakle je bilo što od toga došlo, pa onda izmišljaju i lutaju u mraku. Moje iskustvo s vrlo ranom glazbom, a potom vrlo dosljedno, sustavno i oprezno sa svim tim stotinama godina u međuvremenu, dalo mi je uvid i stvaran temelj za ono što možete nazvati "kasnijom", "uobičajenijom" ili jednostavno više "mainstream" ranom glazbom, kao što su barok i rana klasika. Osjećam da sam imao sreću tim iskustvom steći vrlo koristan uvid odakle je ona došla i što znači.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Dora Ruždjak Podolski i Ivan Repušić na čelu Dubrovačkih ljetnih igara
Vjerovali ili ne: Promjene na čelu Igara!
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Splitsko ljeto - 'Bakhe' se više ne mogu dogoditi!
Splitsko ljeto 2009.
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Stefan Milenković: Nisam promijenio klasičnu glazbu nego njenu interpretaciju
Stefan Milenković prkosi ljetu crnim gudalom

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici