Razvoj hrvatskog suvremenog plesa kroz životopis Ane Maletić

03.09.2008. Print | Pošalji link

Ni domaći suvremeni ples, kao uostalom i dosta toga, nije odradio poznavanje samog sebe.

Barem ne na način koji bi koliko-toliko zadovoljio današnji interes za ostatke onoga što je nekada bilo važno, a ni danas nije beznačajno. Zato je ispisivanje povijesti suvremenog plesa na ovim područjima, može se slobodno reći, sasvim zahvalna djelatnost jer bijelih mrlja ima i previše.

Najistaknutija među onima koji zaista rade na sustavnom, kako se kaže, otimanju od zaborava bolje prošlosti suvremenog plesa u Hrvatskoj, je Maja Đurinović, plesna kritičarka i publicistkinja, koja iza sebe već ima nekoliko izdanja o ključnim osobnostima domaćeg plesa – od knjige o Miji Čorak Slavenskoj do multimedijalnog CD ROM-a „KASPomanija“ o radu Milane Broš. Negdje između njih dvije stoji kao poveznica Ana Maletić, umjetnica, pedagoginja, koreografkinja, publicistkinja i koreologinja čije ime danas nosi  zagrebačka Škola za suvremeni ples. U izdanju HIPP-a, Hrvatskog instituta za pokret i ples, objavljena je nedavno opsežna monografija punog naslova „Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić – životopis“, kojom je Maja Đurinović gotovo zaokružila cijelo dvadeseto stoljeće domaćih plesnih nastojanja, ali i nerazumijevanja.

Iako je danas ime Ane Maletić jedno od poznatijih u premalo poznatom hrvatskom plesnom nasljeđu, riječ je najprije o sintagmi koja se veže uz školu. Osim popunjavanja toga praznog znaka, Maja Đurinović je ovom knjigom htjela pokazati i da suvremeni ples na našem području ne počinje osnivanjem ove današnje škole Ane Maletić.

Rođena kada je 20. stoljeće imalo samo četiri godine, Ana Maletić proplesala je rano, u beogradskoj školi čuvene Mage Magazinović, a već prvi koraci bili su uspješni i kod kritike i kod publike. U to vrijeme već se upoznala s metodom Rudolfa Labana, plesnog umjetnika i teoretičara koji je revolucionirao ne samo europski suvremeni ples i bez kojeg bi taj pojam danas bio potpuno drukčiji. Kod istog Labana Ana Maletić se kasnije i sama usavršavala, što ju je učvrstilo u namjeri da se i sama počne baviti pedagoškim radom. Tako, nakon kraće beogradske epizode, u Zagrebu 1932. otvara Školu umjetničke tjelesne kulture po Labanovoj metodi, i u tome, što danas može izgledati čudno, uopće nije usamljena. Tridesete se naime nazivaju i „zlatnim godinama plesa“ na ovim područjima jer je tih godina u Zagrebu, pored Margarite Froman koja je postavila osnove klasičnog baleta u kazalištu, funkcioniralo i nekoliko jakih škola suvremenog plesa koje su osnivale građanske kćeri koje su se školovale vani.

Kultura tijela tada je bila in, a „zdrav duh u zdravom tijelu“ slogan, no Škola umjetničke tjelesne kulture Ane Maletić strogo se držala Labanovih principa koji tijelo i njegove mogućnosti promatraju kao cjelinu od lijepog držanja do psihologije pokreta. Iako je tih zlatnih godina hrvatskog plesa i klasični balet, predvođen uspjesima Mije Čorak Slavenske, stao na svoje noge, i ostale plesne forme razvijaju se usporedno. Ana Maletić u svojoj školi isprva ne zauzima snažnu autorsku, nego najprije pedagošku poziciju, ali ubrzo od boljih plesača formira Plesni studio, čije produkcije već potpisuje. Nakon konačne diplome na Labanovom Koreografskom institutu u Berlinu, već se tada opredijelila za folklor kao ishodište svojih plesnih istraživanja. U tome, nastavlja Maja Đurinović, Ana Maletić nije bila iznimka: «Svi, ali doslovno svi umjetnici između dva svjetska rata bavili su se i folklorom, koji je tako konstitutivna činjenica promišljanja i prakse suvremenog plesa. Za Anu Maletić folklor je bio najveća inspiracija, koja je rezultirala i njezinim najljepšim i najuspješnijim koreografijama.»

No, za razliku od ostalih škola koje su tridesetih godine djelovale u Zagrebu, tada kao i danas plesnom središtu Hrvatske, škola Ane Maletić čvrsto se držala svojeg načina rada, po čemu je ostala prepoznatljiva i uspješna čak i u međunarodnim okvirima, uzme li se u obzir nekoliko izuzetno uspješnih gostovanja. Maja Đurinović tvrdi da je najveća specifičnost rada Ane Maletić to da je pripadala tvrdoj struji suvremenog plesa kojoj nije trebala klasika, i u tome je, među Labanovim učenicima, bliža Mary Wigman nego Kurtu Joosu.

Rez koji je plesnoj sceni Hrvatske donio Drugi svjetski rat uništio je dobar dio nasljeđa tridesetih, uključujući i sve škole, no ples je ipak preživio. Između ostalih, i Ana Maletić je tijekom ratnih godina ostala vjerna svojem pozivu, pa se vježbalo po kućama, bez produkcija i javnosti. Nakon rata, u novoj državi, stjecajem povijesnih okolnosti koje s plesom i nemaju veze, Ana Maletić ostaje jedina u Hrvatskoj kao zastupnica suvremenog plesa i začudo, već 1946. njezina grupa učenika ponovno nastupa. Vjetrometina na kojoj se našao hrvatski suvremeni ples, tada sveden gotovo jedino na ime Ane Maletić, rezultirala je problemima organizacije i prostora za rad, ali i iznenađujućim ideološkim zamjerkama rijetkim produkcijama koje su uspjele doći do pozornice. Uz dosta muke oko objašnjavanja zašto je škola takvog tipa potrebna, i dok čeka konačnu političku dozvolu za njezino ponovno otvaranje, postala je suradnica Državnog zbora narodnih plesova i pjesama, danas poznatijeg pod imenom LADO. Koreografije koje je ostvarila u njemu vrhunac su njezinog autorstva u plesu, unatoč ovoga puta ne više ideološkim koliko stilskim razmimoilaženjima s fokloristima koji su zastupali čišći, izvorniji izraz od njezinih stilizacija.
 
I onda, napokon, 1954. osniva se Škola za ritmiku i ples, koja i danas postoji i nosi ime Ane Maletić. Sama škola s usponima i padovima, ali i kontinuiranom produkcijom populacije educirane u pokretu i plesu koja se ne mora nužno njime i primarno baviti, i danas je jedno od ključnih mjesta hrvatskog plesa. Nažalost, zbog izostanka višeg obrazovanja, u Hrvatskoj i posljednje. U svemu tome ipak nije iscrpljen zanimljiv životopis Ane Maletić koji je ispisala Maja Đurinović u monografiji posvećenoj jednoj od ključnih osoba hrvatske plesne povijesti. U osnivačke zasluge treba joj, u suradnji s kćeri Verom, pripisati i osnivanje Studija za suvremeni ples, ansambla koji je i danas aktivan. S druge strane, bila je i pionir povezivanje plesa s ostalim scenskim umjetnostima, jer je sama radila i kao suradnik za scenski pokret, ali i početak suradnje plesa i filma, te kasnije i televizije. Pored svega toga, Ana Maletić bila je i prethodnica onoga što danas u svijetu postoji kao plesni studiji, jer je o plesu prva i mislila na znanstveni način, predavala i pisala o njemu. Rezultat su naslovi kao što su „Pokret i ples“ ili „Knjiga o plesu“, te kapitalna dvosveščana „Povijest plesa starih civilizacija“.

Monografija Ane Maletić, životopis koji istodobno i pokriva dobar dio razvoja suvremenog plesa u Hrvatskoj, nije romansirana biografija, iako donosi čak i sjećanja njezinih suradnika pa i članova obitelji. No, ukoliko se zanemari sporadična sentimentalnost, riječ je ipak o kvalitetnom i bogato ilustriranom rezimeu jednog života prožetog plesom. Uz sve zasluge Ane Maletić, od kojih su danas konkretno najvidljiviji Škola i Studio za suvremeni ples, ni njezin pedagoški i koreografski utjecaj nije puno manji, iako ga danas prekrivaju drukčiji pristupi. Maja Đurinović ipak smatra da je temelj folklora na kojem je ona gradila svoje najuspješnije koreografije, i danas najvažniji potencijal domaćeg plesa. Koliko je istine u tome, i koliko je danas LADO, na primjer, sposoban osvježiti svoj repertoar, sasvim je drugo pitanje, koje s Anom Maletić ima sve manje veze. U svakom slučaju, njezina monografija iz pera Maje Đurinović, zajedno s pripadajućim CD-om koji sadrži inserte nekih od najvažnijih koreografija, otela je zaboravu još jednu od prominentnih osobnosti domaće plesne povijesti koja u bitnom određuje i domaću plesnu sadašnjost.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Objavljena monografija Ane Maletić
Paris Hilton, piletina i Strauss u &TD-u za Valentinovo

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici