'Timbuktu' - Montažstrojeva predstava o psima i ljudima

04.10.2008. Print | Pošalji link

Etika u mjesto estetike, poklič je koji se sve češće čuje u umjetničkim krugovima, od arhitekata do kazalištaraca.

Tako i Borut Šeparović, ispred nekad izvedbene skupine, a danas produkcijskog brenda Montažstroj, ni svoje predstave više ne radi samo zbog njih samih, ukoliko ih je ikada tako i radio. Širi zamah projekata kao što su „T-formance“ ili „Kazalište vaše i naše mladosti“ nastavlja se najavom predstave «Timbuktu» na Sceni Travno - drugoj, novozagrebačkoj pozornici Zagrebačkog kazališta lutaka.

Riječ je o slobodnoj obradi istoimenog romana Paula Austera, autora proslavljenog „Njujorškom trilogijom“. Nevelika i za njega netipična knjiga priča je o psu i beskućniku, ispričana iz vizure četveronošca, koja je Boruta Šeparovića inspirirala za predstavu koja je i formalni ali i sadržajni pomak u repertoaru hrvatskog kazališta. Ujedno je i najbolji način promocije, s jedne strane Skloništa za napuštene životinje u Dumovcu i njegovih štićenika, a s druge novog, kazališnog prostora u Novom Zagrebu, bijeloj mrlji zagrebačke kulturne ponude. Kazališna dvorana u Međunarodnom centru za usluge u kulturi u Travnom, točnije na platou ispred Mamutice u Travnom, danas je jedna od najbolje opremljenih dvorana u gradu, koju publika rijetko kad viđa unatoč činjenici da ZKL tamo povremeno igra svoje produkcije. „Timbuktu“ bi, smatra Borut Šeparović, mogao to promijeniti i oživjeti kazalište u Novom Zagrebu. Druga strana aktivističkog potencijala i želje ovog projekta je i promocija udomljavanja pasa iz azila, jer, kako tvrdi autor predstave, «psi trebaju ljude jednako koliko i ljudi trebaju pse». Ti pseći «domci» također sudjeluju u predstavi, što je produkcijski bio izuzetno zahtjevan posao, jer ih je trebalo dovoditi na probe i vraćati u Dumovec, i za taj dio operacije najodgovornija je Tatjana Zajec, voditeljica gradskog skloništa za napuštene životinje.

„Timbuktu“ je monolog za psa na pozornici koji izgovara glumac u publici. Nije to prvi put da su psi na kazališnoj pozornici, ali u pravilu je riječ o treniranim policijskim psima, dok je glavni glumac u ovoj predstavi radni pas imena Cap, šampion u spašavanju i testovima spretnosti i inteligencije, te njegov trener Alen Mareković. Društvo im pravi i glas daje Sven Medvešek, no to je samo jedan segment najglomaznijeg projekta koji je Borut Šeparović ostvario u Hrvatskoj. Ipak, ne želi da ispadne kao da se prvi sjetio kazališne predstave sa psima, jer je takvih pokušaja bilo i ranije, iako ne u domaćem kontekstu.     

Roman koji je Paul Auster posvetio svome psu dramatizirali su dramaturginja Jasna Žmak i Borut Šeparović. Sven Medvešek ujedno je i donedavni vlasnik psa te i dalje zagovornik ljudsko-psećih veza. Iz osobnog iskustva on tvrdi da je ljudski život kvalitetniji sa psom, nego bez njega, i navodi poslovicu koju je čuo nakon što mu je uginuo kućni ljubimac, koja glasi «Prošeći psa čak i kad ga nemaš!».

Predstava, kao i roman, duguju naslov mitskom afričkom , točnije malijskom, gradu Timbuktuu, čije ime navodno znači nešto udaljeno i daleko. Kao takav, ovdje je simbol nekog boljeg, malo manje psećeg života i za pse i za ljude. Da sličnosti između čovjeka i njegovog navodno najboljeg prijatelja i nisu tako velike, potvrđuje pseća filozofija kako ju je definirao američki pisac: «Ono što ne možeš pojesti ili poševiti, na to se popišaj!». U malo manje anegdotalnoj formi, Medvešeka kod pasa najviše zanima njihov lutalački mentalitet, koji podrazumijeva i nešto otvoreniji odnos prema psima i ljudima oko nas, kao i način prihvaćanja svijeta izvan utabanih putova i svakodnevne «šprance». «Timbuktu“ tako nije samo predstava o psima, nego i o ljudima koji se nisu pomirili sa spomenutom šprancom, nego naprotiv, iz ovog ili onog razloga, njeguju lutalački mentalitet. Pored gomile napuštenih pasa, u ovoj predstavi sudjeluju i ljudi koji nemaju pravu adresu nego uglavnom spavaju u prenoćištu u Heinzelovoj ulici. Uspostaviti s njima kolegijalni odnos u stvaranju predstave bio je posebno osjetljiv zadatak, koji je Borut Šeparović uspio obaviti, ili barem tako tvrdi s obzirom da prije premijere nije želio otkriti koja je to točno njihova uloga.

Osim što je najveći projekt koji je radio u Hrvatskoj, za Boruta Šeparovića „Timbuktu“ je poseban iz još jednog razloga, a to je da prvi put radi predstavu namijenjenu mladima. Htio je, naime,  napraviti angažiranu predstavu za mlade, koja ima i određeni aktivistički i edukativni potencijal, ali koju bi istodobno mogao posvetiti svojoj desetogodišnjoj kćeri i svome trinaestogodišnjem psu. Unatoč možda naizgled depresivnoj temi, nada se da će učinak ove predstave na stariju djecu i adolescente, ali i na sve one odrasle koji će je pogledati, biti mjerljiv. Hoće li to biti udomljavanje pasa iz azila u Dumovcu, ili barem malo blaži pogled na beskućnike, koji nisu nevidljivi ni na domaćim ulicama, i nije presudno, ali je moguće i poželjno, i zato je «Timbuktu» najavljen kao predstava koja ne završava odlaskom iz kazališta. 

Uostalom, čak i kupnja ulaznice ili keksić koji će psi-glumci dobiti za nagradu već je više od onoga koliko su navodno društveno odgovorne korporacije pomogle ovom projektu, jer čini se, sudeći po odazivu sponzora za „Timbuktu“, da napušteni psi i ljudi bez adrese nisu pristojna tema za krupni kapital. Predstava koja, nakon premijernih izvedbi 4. i 5. listopada, igra u blokovima od 9. do 12. te od 16. do 19. listopada, govori, između ostaloga, i  o tome.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
Montažstrojev prvi sudar
Otkrij svoj T-faktor ili barem razmisli o njemu
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Odjeci angažirane predstave 'Timbuktu'
Timbuktu - Borut Šeparović
Psi i beskućnici u predstavi Boruta Šeparovića - 'Timbuktu'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici