'Dama s kamelijama' - novi balet Dereka Deanea

24.10.2008. Print | Pošalji link

Tijekom mandata sadašnje uprave zagrebačkog HNK, britanski umjetnik Derek Deane postao je takoreći kućni koreograf.

U prethodnim je sezonama tako postavio tri klasična naslova – redom "Trnoružicu", "Labuđe jezero" i "Pepeljugu". Za svoj četvrti zagrebački projekt odlučio je, međutim, pripremiti nešto sasvim novo – vlastiti balet, s glazbom skladanom upravo za ovu priliku. Za siže je odabrana "Dama s kamelijama", roman Alexandrea Dumasa, priča koja je u međuvremenu postala općim kulturnim mjestom, najprije kroz autorovu vlastitu dramsku adaptaciju, potom kroz Verdijevu operu "Traviata", a potom i u brojnim filmskim verzijama, od kojih je najpoznatija "Camille", s Gretom Garbo u glavnoj ulozi.

Dumasova priča o pariškoj kurtizani Marguerite Gautier, koja se uspinje na društvenoj ljestvici, da bi naposljetku propala i umrla od tuberkuloze temeljena je na stvarnim događajima. Kao model je poslužila Alphonsine Plessis, koja je polovicom 19. stoljeća bila ljubavnica ne samo autora "Dame s kamelijama", nego i niza drugih slavnih osoba, poput, primjerice, Franza Liszta. Takva priča bile je, prema Dereku Deanu upravo idealan materijal za baletnu adaptaciju, s obzirom da "ima sve sastojke za divnu baletnu priču - ljubav, mržnju, smrt, žudnju, strast, požudu, ljubomoru i pohlepu".

Taj je materijal, međutim, bilo nužno kodenzirati u pripremi baletnog libreta. Pritom se trebalo donijeti odluku hoće li polazište predstavljati roman, ili pak kasnija dramska verzija, koja je poslužila kao temelj za Verdijevu operu, ali i velik dio ekranizacija. Derek Deane odlučio je krenuti od romana, ali nije zanemario niti poticaje koji su došli iz kasnijih reinterpretacija "Dame s kamelijama" u drugim umjetničkim medijima. Stoga balet sadrži sve glavne elemente romana, ali je Deaneova namjera bila "da balet ima izrazito filmski ugođaj, da bude puten, te da istovremeno bude i moderan i smješten u povijesnom kontekstu".

U tom smislu, puno je toga ovisilo o glazbi. Deane je isprva htio balet ispreplesti oko djela Franza Liszta, ljubavnika žene koja je poslužila kao model Dumasove junakinje. No, na kraju je ipak zaključio da je za realizaciju njegovih zamisli potrebno stvoriti posve novu partituru. Za tu je zadaću angažiran američki skladatelj Carl Davis, poznat kao autor glazbe za brojne televizijske serije, ali i niz filmova, među kojima su i neki koje potpisuju vrlo ugledna redateljska imena, poput Kena Russella ili Mikea Leigha. Davis je stoga bio idealan izbor za skladanje glazbe za ovaj balet, s obzirom da je Dean htio "da glazba bude vrlo romantična, ali i čas rastrzana, čas nježna, čas histerična, jer je takav i lik Marguerite". Istovremeno, "u knjizi postoji i konstantan osjećaj usuda i smrti, koji se nadvija nad njom čitavo vrijeme, a Carl Davis je majstor za stvaranje tog tipa ugođaja".

Sâm Davis napisao je glazbu koja je uvelike inspirirana razdobljem u kojem se odvija radnja književnog predloška. Naime, Parizom su polovicom 19. stoljeća dominirale neke vrlo snažne skladateljske osobnosti, poput Franza Lista i Frédérica Chopina, a upravo se u to vrijeme na europskoj glazbenoj sceni sve snažnije osjeća i pojava Richarda Wagnera. Time, međutim, ni približno nisu iscrpljeni poticaji kojima se Davis poslužio u stvaranju svoje partiture, jer je u obzir uzeta i laka glazba tog vremena, a od velike je koristi skladatelju bila i činjenica da je već sedamdesetih godina prošloga stoljeća napisao glazbu za BBC-jevu televizijsku ekranizaciju romana.

Svemu tome treba pridodati i činjenicu da je i sâm Dumasov roman prepun referenci na glazbu njegovog vremena. Uostalom, jedan od ključnih trenutaka čitavog djela, upoznavanje Marguerite i Armanda, zbiva se upravo u trenutku njihovog posjeta baletnoj predstavi. Zbog toga Davis u velikom dijelu svoje partiture namjerno imitira stil glazbe klasičnih baleta, pozivajući se pritom osobito na Čajkovskog. To obrazlaže i time što su kostimi u predstavi povijesni, pa "ako izvođači tako izgledaju, onda zvuk i izraz glazbe moraju to na neki način odražavati".

S druge strane, Derek Deane svojom je koreografijom nastojao postići odmak od historicizma, a time i vlastitog stila, kakav nam je poznat iz njegovih prethodnih suradnji s baletnim ansamblom zagrebačkog HNK. Sva su zbivanja tako postavljena u Margueritinom umu i njenoj mašti. Ona putuje naprijed-natrag u vremenu i, u osnovi, ponovno proživljava svoj život. Zbog toga i "koreografija ima određeni snoviti osjećaj, koji proizlazi iz njenih čas snova, čas noćnih mora". Za razliku od klasičnih naslova, u kojima je koreograf čvrsto vezan za zadanu strukturu, ovdje je Dean dobio priliku "otrgnuti se od klasične strukture i baviti se nečim što je tako sočno kao ovo, te to prikazati i u koreografskom smislu".

Na kraju, dodajmo još da je dirigentsko vodstvo predstave preuzeo Michael Collins, koji je u Zagrebu već dirigirao 'Coppeliju na Montmartreu', a u glavnim ulogama nastupaju Milka Hribar-Bartolović i gost iz Španjolske Ivan Gil Ortega. "Dama s kamelijama" Dereka Deanea i Carla Davisa svjetsku će praizvedbu doživjeti 24. listopada u 19:30 u HNK-u, a prve reprize na rasporedu su 25. i 27. listopada.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Vragolasta djevojka - Vladimir Derevianko
Dama s kamelijama - Derek Deane
Pepeljuga - Derek Dean
Pepeljuga nije (samo) bajka
Ana Lederer

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici