Kazališne tribine: u Eurokazu o inozemnim redateljima

24.02.2009. Print | Pošalji link

Početkom 2009. zagrebačku je kulturnu i kazališnu scenu iznenadila činjenica da su, vjerojatno iz neke unutarnje potrebe, istovremeno pokrenuta čak dva ciklusa tribina koje se bave upravo – hrvatskim glumištem.

Pored one u KIC-u, koja se održava otprilike svake treće srijede, tu je i Eurokaz, koji u novim prostorima u Dežmanovoj 3 svoje razgovore o novom i starom kazalištu redovito baca na sam kraj mjeseca – posljednji utorak ili srijedu. Tako će se 24. veljače 2009. govoriti o utjecaju, ili bolje rečeno, poplavi inozemnih redatelja na domaćim pozornicama, a temu nazvanu „Stranci u noći hrvatskog kazališta - kakvi nam redatelji trebaju?“ moderirat će profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti i redateljica Snježana Banović.

Eurokaz Saloon ili ciklus razgovora o stanju i problemima domaćeg kazališta otvoren je 28. siječnja kad je kritičar Želimir Ciglar, u suradnji s koordinatorom ciklusa dramaturgom Sašom Božićem, svoje izlaganje i kasniju raspravu naslovio „Od kauboja do Indijanca - čime se legitimira hrvatsko glumište?“. Glavna je tema zapravo bila Nagrada hrvatskog glumišta, najviša strukovna nagrada domaćeg teatra koja se od početka svojeg postojanja kompromitirala, uglavnom zato što su je rijetko dobivali oni koji je zaista i zaslužuju. Pored toga, i sam je pokušaj da ona postane, kako su joj tepali, hrvatski kazališni Oscar, nije baš uspjela, jer je glamurozni spektakl u Hrvatskom narodnom kazalištu u pravilu odrađen poput sindikalne zabave u vatrogasnom domu. Ovo posljednje i bliže je istini nego što bi to bilo tko htio, smatrali u konačnici Nagradu hrvatskog glumišta strukovno relevantnom ili ne.

Osnovno pitanje tribine zato i jest bilo – ima li ta nagrada uopće snagu te što bi mogla, a što bi trebala značiti i onima koji su je dobili i onima koji nisu. Želimir Ciglar na početku je ipak morao objasniti tko su «kauboji» a tko «indijanci» hrvatskoga glumišta. Prvi su, naravno, ekipa koja je sa Sašom Anočićem u Teatru EXIT složila predstavu koja je u studenom 2008. proglašena najboljom u prošloj sezoni. «Indijancima» se pak mogu smatrati nedavno preminula Dunja Koprolčec ili Damir Bartol Indoš, oni za koje Ciglar kaže da su posvećenici kazališta koje ne nastaje po društvenom ugovoru nego iz osobne potrebe. Trijumf EXIT-ovih „Kauboja“ u režiji Saše Anočića na prošlogodišnjoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta može se činiti kao da je napokon žiri odlučio pogledati i malo šire, a ne samo na produkcije Hrvatskih narodnih kazališta ili reprezentativnih festivala kao što su Dubrovačke ljetne igre ili Splitsko ljeto. Međutim, redatelj i profesor na ADU Branko Brezovec ne smatra da je došlo do bitne promjene u samom sistemu dodjeljivanja nagrade, ali i onom dubljem, nevidljivom sistemu po kojem funkcionira cijelo hrvatsko glumište. Zato smatra da uspjeh «Kauboja» nije nikakva «pobjeda margine nad srednjom strujom», jer Saša Anočić sa svim svojim uspjesima, reprezentira građansku kulturu i kao takav bi trebao sjediti na čelu reprezentativnog kazališta a ne Kazališta Trešnja gdje je baš ovih dana postao ravnatelj.

Pored toga, Brezovec negira relevantnost Nagrade hrvatskog glumišta i zato što je dodjeljuje izuzetno konzervativna i zato smiješna udruga kakva je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, koje i dalje zapravo jest onakvo kakvim je stvoreno i formirano u vrijeme kad ga je vodio Zlatko Vitez. Zato ta nagrada, odgovara Brezovec na u naslovu tribine postavljeno pitanje, ne legitimira nikoga, između ostaloga i zato što se ne brine za svoje ljude, nego funkcionira populistički. S druge strane, Bobo Jelčić, također redatelj i profesor na ADU, ne slaže se s predsjednikom HDDU-a Goranom Grgićem koji tvrdi da je Nagrada hrvatskog glumišta preporuka publici za odlazak u kazalište. «Mi ne možemo razgovarati o relevantnosti te nagrade i zato što ju je Anočić dobio samo zato što je prošle godine nitko od onih koji vode tu igru nije poželio.» - tvrdi Jelčić.

Na Eurokazovoj tribini posvećenoj zapravo Nagradama hrvatskog glumišta kao žuđenoj ali nerealiziranoj legitimaciji kvalitete u domaćem kazalištu nisu se pojavili ni predstavnici Hrvatskog društva dramskih umjetnika, niti većina dobitnika te nagrade. Upravo zato, smatra Bobo Jelčić, njemu bilo tko od njih može jednostavno reći „Tko gubi, taj se ljuti!“. S druge strane, nevidljivi sistem po kojem se dodjeljuju Nagrade hrvatskog glumišta nitko, čak ni na Eurokazovoj tribini, zapravo nije želio imenovati. Ponekad to učini neki medij, čak i dovoljno glasno, ali duboko pogrešni sustav ne mijenja se zbog pojedinog teksta objavljenog u novinama, na radiju ili internetu. Nora Krstulović, naprotiv, ne razumije zašto se domaći kazalištarci, ili barem oni okupljeni na tribini u Eurokazu, toliko uzrujavaju povodom Nagrade hrvatskog glumišta i zašto je, zapravo, tribinom o njoj legitimiraju puno više nego što ona po sebi zaslužuje. U široj perspektivi, smatra kazališna redateljica i voditeljica portala Teatar.hr, upravo je smiješno da se domaće kvalitetno i inovativno kazalište ljuti zato što ga zaobilazi Nagrada hrvatskog glumišta: «Ni The Wooster Group se ne žali što nije dobila Tony Award. Nagrada hrvatskog glumišta nikome ništa ne znači osim onima koji je još nisu dobili. Njezin televizijski prijenos ima gledanost od 2%, publika ne ide u kazalište zbog nje, i trebali bismo se prestati nervirati jer će joj se dogoditi što i drugim mainstream nagradama koje su postale nevažne sve dok nisu ponovno definirale jasna pravila igre».

Drugim riječima, „Kauboji“ bi punili Teatar EXIT i bez Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju predstavu i režiju u prošloj sezoni, kao što i neke produkcije HNK ili Dubrovačkih ljetnih igara, ili Satiričkog kazališta Kerempuh, i propadaju zato što su loše ili ostaju na repertoaru ako su slučajno gledljive. Na pitanje zašto u nominacijama ni prošle ali ni prijašnjih godina uglavnom nema mlađih generacija redatelja, ili ozbiljnijeg, istraživačkog kazališta, Branko Brezovec jednom je odgovorio da je to isto kao i pitanje zašto je Marko Perković Thompson popularniji od Zagrebačke filharmonije. Nagrada hrvatskog glumišta tako je populistička nagrada koja se dodjeljuje po pravilima koja međutim ni sama sebi nisu jasna. S druge strane, činjenica je da hrvatska kazališta imaju više publike nego hrvatski nogometni stadioni, što ne treba zanemariti u raspravi o populizmu. Ipak, za redatelja Mladena Vukića riječ je prvenstveno o estetskom pitanju: «Bio bih sretan da moja gospođa majka ne bulji svaki dan u sapunicu, ali ja na nju više ne mogu estetski utjecati.»

Osim što zaista jest estetsko pitanje, Nagrada hrvatskog glumišta je i pitanje sustava koji funkcionira zatvoren u samoga sebe. Baš takva sasvim pristojno reflektira općenito stanje u domaćem kazalištu, i zato se ne treba toliko ljutiti na nju, koliko na zatvorene krugove povezanih interesa koji iz pozadine zapravo ravnaju i velikim kućama i festivalima. Kako iz tih krugova izići, prva u nizu tribina Eurokaz Saloona nije odgovorila. Možda će sljedeća, s temom inozemnih redatelja u hrvatskom kazalištu, koju će 24. veljače 2009. u 19 sati u Dežmanovoj 3 otvoriti Snježana Banović, imati više sreće.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Eurokaz Saloon
Kazališne srijede u KIC-u
Kazališne srijede - nove zagrebačke tribine

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici