Gluma je društveno cjepivo

24.03.2009. Print | Pošalji link

Kad se o umjetnosti ne želi govoriti kao o vještini, ili kad se jednostavno ne želi, kako kaže poslovica, raspravljati o ukusima, pribjegava se uobičajenoj frazi o njezinoj neponovljivosti i neobjašnjivosti.

Ipak, postoje discipline koje se bave i još manje ponovljivim i objašnjivim fenomenima, pa nema razloga da se barem ne pokuša raščlaniti i čudo glume.

Domaća teatrologija uglavnom je orijentirana na druge aspekte izvedbenih umjetnosti, pa je nedavno objavljena knjiga Dubravke Crnojević-Carić naslova „Gluma i identitet“ poprilično rijetka pojava. Zanemari li se na trenutak prije nekoliko godina u knjizi „Teorija glume“ skupljena rasuta ostavština Branka Gavelle, o samoj glumačkoj transformaciji, i svemu što uz to ide, pisali su uglavnom sami glumci, korisno ali anegdotalno, vješto ali bez dubljeg ili sustavnijeg uvida. Doktorski rad glumice, redateljice i predavačice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu tako je svojevrsni presedan, barem u domaćoj teatrološkoj bibliografiji, jer dolazi iz prakse, ali je teorijski uobličuje. Nakon što je desetak godina radila kao asistentica na glumi, autorica je shvatila da je i mladim glumcima bitno da ono neizrecivo, ili vještina koja je «iza riječi» ipak postoji i na papiru.

Za Dubravku Crnojević-Carić pitanja identitetskog raspada i ponovnog sklapanja glumca na sceni ili izvan nje bitan je dio i pedagoškog rada kojim studentima ADU pokušava pomoći da shvate u što su se upustili: «Kad razgovaramo o nekim od pitanja iz ove knjige, o glumi, identitetu, osjetilnom pamćenju ili melankoliji, studentima su to bile intrigantne teme koje su im ipak vrlo bliske i za koje su zainteresirani.» Već je postalo gotovo opće mjesto da se gluma na zagrebačkoj Školi predaje uglavnom bez i barem minimuma teorijskog aparata, te da je svedena na uobičajene vježbe koje služe tek stjecanju osnovnih vještina. Autorica knjige „Gluma i identitet“, pak, iz vlastitog iskustva zna kako teorija ne samo da je neizbježna kao nadgradnja praktičnog dijela procesa glumačkog obrazovanja, nego i da može pomoći u sasvim konkretnim situacijama, kao kad, na primjer, glumac počne sumnjati u sebe i svoj posao, čak i u svoju motivaciju. «Meni je u takvim trenucima pomogla upravo teorija, vratila me osnovama i potvrdila inicijalne razloge za bavljenje ovom profesijom, ali i otvorila put prema režiji.» Zato smatra da se teorija i praksa ne samo mogu, nego i moraju prožimati.

Pozicija glumca uvijek je specifična, pa je ne samo u popularnoj predodžbi ili dramskoj književnosti sasvim posebna i vrlo poticajna znanstvena tema. Glumac je «svjedok ruba između simboličkog, točnije između svijeta života i svijeta kulture», dok je s druge strane, i pritom se Dubravka Crnojević-Carić poziva na Mihaila Bahtina koji je tvrdio da o današnjem umnogostručenom svijetu i društvu bolje od znanstvenika govori klaun, ili u ovom slučaju glumac. U povijesti je glumačka profesija nerijetko bila sumnjiva. No, povijest glumačkog  identiteta, gledana iznutra ili izvana, ujedno nudi i posebnu, možda i alternativnu kulturalnu povijest. Danas, naravno, glumci ne spadaju u kategoriju razbojnika i bludnica kao nekad, ali je njihova pozicija i dalje bitno manje sigurna od velike većine. Najjednostavnije rečeno, s glumcem se nikad ne zna tko je zapravo, iako se i to mijenja, smatra Dubravka Crnojević-Carić jer paradigma stroge podjele na tijelo i um danas mora pristati i na drukčiju epistemologiju, empatično uranjanje u drugoga i tjelesnu spoznaju, što su samo neke od metoda koje raščlanjuje ili barem objašnjava knjiga «Gluma i identitet».

I sam naslov knjige daje naslutiti kako se u ovoj specifičnoj profesiji, zanatu, disciplini ili umjetnosti dovodi u pitanje i sam subjekt koji se, uglavnom svojevoljno i entuzijastički, naglavačke baca upravo u – krizu identiteta. «Kriza ne garantira da će doći do proboja, ali bez krize nema proboja» - smatra Dubravka Crnojević-Carić i dodaje da krize otvaraju nove putove i ideje te daju potencijal za promjenu. Upravo zato, gluma je i svojevrsno društveno cjepivo, sredstvo za popravljanje svijeta. Iako se, u najgoroj od definicija, poziciju glumca može smjestiti između narcizma i shizofrenije, ona nudi iskrenost koja nadilazi okvire uobičajene, svakodnevne etike, i zato, paradoksalno, iako se smatra da laže – zapravo govori istinitije od drugih. Iako se u kazalištu ponekad i nose maske, ono zapravo skida maske, što je fantastična mogućnost i briljantna pozicija koju ekskluzivno imaju gotovo jedino  glumci.

Doktorski rad Dubravke Crnojević-Carić,  objavljen je u ediciji Rotulus Universitas nakladničke kuće Durieux, namijenjena je, čini se, ne samo onima koji studiraju glumu ili misle da su je već odstudirali, nego i svima koji ne ostaju ravnodušni na rad čovjeka na sceni, bila ona kazališna ili ne. Uostalom, u poplavi naslova punih savjeta za samopomoć, zgodno je imati i jedan koji ne nudi izlaz, nego umjesto etike nudi heretiku.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Gluma i identitet - doktorski rad Dubravke Crnojević-Carić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici