Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga

08.04.2009. Print | Pošalji link

Proteklog je vikenda u poljskom gradu Wroclawu, poznatom, između ostaloga, i po radu Jerzyja Grotowskog, po 13. put dodijeljena Europska kazališna nagrada.

Projekt je pokrenut početkom devedesetih kako bi se europskim ekonomskim, obrambenim i svim ostalim integracijama pridodala i kulturna, pa je sama manifestacija nakon početnih nekoliko talijanskih sezona postala mobilna. Prošla dva izdanja ugostio je tako grčki Solun, dok su ove godine Poljaci iskoristili priliku da spoje ugodno s korisnim i dali se u nemali trošak okupljanja novinara, kazališnih kritičara, teatrologa, producenata i kazališnih ravnatelja ne samo iz cijele Europe nego i dobrog dijela ostatka svijeta.

Razloga su imali dovoljno: 2009. slavi se u Poljskoj, zbog desetogodišnjice smrti, kao godina još uvijek neshvaćenog ili barem neprihvaćenog kazališnog inovatora i gurua Grotowskog, a istovremeno je i ovogodišnji laureat Europske kazališne nagrade upravo jedan od najvažnijih i najutjecajnijih poljskih kazališnih redatelja Krystian Lupa. Bolji poznavatelji domaćih repertoara sjećaju ga se po gostovanju na drugom izdanju Festivala svjetskog kazališta, kad je u Hrvatskom narodnom kazalištu igrao njegov specifični spoj Čehovljevog „Galeba“ i „Španjolskog komada“ Yasmine Reza. Dodjela nagrade bila je prilika da se Lupa pokaže u najboljem svjetlu, no on je uglavnom i nije iskoristio, nezainteresiran za počasti takvog tipa i zagledan isključivo u materijal kojim se bavi. Takve su mu i predstave, korektne i dugotrajne, s minucioznim istraživanjem koje gledatelju ponekad ostane i skriveno. Upravo zato, što je već gotovo uobičajena praksa s Europskom kazališnom nagradom, medijski su šlag odnijeli mlađi.

Usporedno s velikom nagradom, koja je u određenom smislu i priznanje za cjeloživotni opus, dodjeljuje se i puno zanimljivija Europska nagrada  Nova kazališna realnost. Iako je pridodana dvije godine kasnije, pa joj je ovo vroclavsko bilo tek 11. izdanje, ona je svojevrsno priznanje kazališnim ljudima koji, navodno, pomiču granice. No, čini se da je međunarodni žiri koji o njoj odlučuje zaključio kako tih novih kazališnih realnosti ima i previše, jer su ovoga puta zaista pretjerali s brojem odabranih – bilo ih je čak pet. Među njima su još jedan čest gost domaćih festivala, kako riječkih Malih scena tako i Festivala svjetskog kazališta mađarski redatelj Arpad Schilling, zatim nekadašnji gost Eurokaza François Tanguy i njegov Theatre du Radeau te kod nas gotovo nepoznati Guy Cassiers. Svi su se predstavili i s barem po jednom produkcijom, no publiku su, a i kritiku, ipak osvojili argentinsko-španjolski redatelj Rodrigo Garcia i talijanski autor, redatelj i izvođač Pippo Delbono, također jedan od onih koje su zavoljeli izbornici Malih scena i Festivala svjetskog kazališta.

Rodrigo Garcio najviše je komentara, rasprava i kontroverzi izazvao ne predstavom zanimljivog naslova „Prospite moj pepeo po Mickeyu“ nego jednostavnim performansom koji se zove „Nesreće – ubiti zbog jela“. U njemu strada jedan jastog, ali na poprilično okrutan način jer visi zavezan i lagano umire, a agoniju mu produžuju povremenim zalijevanje vodom, nakon čega biva rasječen, još uvijek pomalo živ, te ispečen i pojeden. Garcia i inače u svom radu ima pomalo fetišistički odnos kako prema hrani tako i prema životinjama, ali ovo s jastogom je za dobar dio publike Europske kazališne nagrade bilo previše. Redatelj je stoga bio prisiljen objasniti i obraniti svoj stav: «Slažem se da poezija i mučenje nemaju ništa zajedničko i ne bih bio u stanju nikoga i ništa mučiti. U ovom slučaju čini mi se da se u komentari miješate dvije različite stvari – moju mogućnost da stvaram fikciju i samu zbilju. Ono što smo pokazali potpuno je jednako onome kako se to radi u svim restoranima na svijetu. Jedino što smo mi dodali je fiktivni kontekst u kojem se to događa.» Naravno, pojavilo se i pitanje zašto Garcia ne muči i samog sebe u svrhu fikcije, konteksta i umjetnosti, kao na primjer Marina Abramović te mnogi drugi. Njegov je odgovor znakovit: «Ja sam slobodan čovjek i mogu raditi i ovo i sve drugo što poželim, čak i ako se to nekome ne sviđa. Osnovno što moramo obraniti na pozornici je upravo ta sloboda. Osim toga, moramo ljude osloboditi od njihovih predrasuda. Najdublje značenje svega što radim, i to je ono što mi se čini da je na određeni način privuklo toliku pažnju, leži u ljubavi i optimizmu. Ponekad, međutim, moram koristiti sredstva koja se publici mogu činiti ekstremnima, ali to je zato što želim da publika vidi u koliko okrutnoj stvarnosti živi. Svaki umjetnik ima svoj način rada, pa dok Marina Abramović to radi na sebi i svom tijelu, ja to činim malo drukčije. Problem je u tome što dio gledatelja vidi mučenje tamo gdje ga ja ne vidim.»

Argentinsko-španjolski redatelj i autor, koji unatoč nagradi Nova kazališnu realnost sebe i dalje smatra dijelom umjetničkog podzemlja, ne nasjeda na provokacije, iako se u radu njima i te kako služi. Podijeljene reakcije zato doživljava kao uspjeh:  «Učinite li na pozornici bilo što, čak i sasvim običnu svakodnevnu radnju, dio publike će smatrati da je to izvrsno, a druge će to uvrijediti. Publika je pluralna i zato interpretacija ovisi podjednako o kulturalnoj prtljazi i osobnoj povijesti svakog gledatelja. Ista akcija nekome može biti nasilna i okrutna, a drugome jednostavno smiješna.» Za  Garciju kazalište mora biti provokativno kako bi, možda ili barem na trenutak, pokušalo promijeniti svijet. Najgora mu je, tvrdi, ravnodušnost, a nakon nje i jednoglasje: «Publika ima određeni potencijal, ali umjetnik nikad ne može unaprijed znati kako će reagirati. Kad radim u kazalištu, namjera mi je osloboditi taj potencijal. Ako postoji konflikt i različitost mišljenja, smatram da to budi nadu. Dobro je kad se mišljenja sukobljavaju, pa makar se i posvađali. Napravim li predstavu oko koje će se svi složiti, onda je ona u društvenom smislu  nepotrebna i neuspjela.»  

Možemo se samo nadati da će neki od selektora domaćih festivala dovesti u Hrvatsku poneku produkciju Rodriga Garcije, jednog od dobitnika ovogodišnje Europske nagrade Nova kazališna realnost, kako bi ga domaća publika upoznala i sama se odredila prema njegovom kontroverznom radu. S druge strane, rad Talijana Pippa Delbona upoznali su i Zagreb i Rijeka. Na Festivalu svjetskog kazališta gostovao je 2003. s naslovom „Silenzio“ ili „Tišina“, dok se na Međunarodnom festivalu malih scena prošle godine predstavio svojevrsnim scenskim testamentom „Ova okrutna tama» ili «Questo buio feroce“. Delbono je sasvim posebna kazališna persona koja barata gotovo isključivo takozvanim zasluženim temama. Sam je iskusio i zatvore i psihijatrijske ustanove, eksperimentirao s kazališnim formama kao i različitim vrstama opijata, a danas vodi kompaniju u kojoj je okupio neobične suradnike – od shizofreničnog beskućnika do gluhonijemog starca za kojeg tvrdi da ima prirodno poetičan pokret. U sklopu izvedbenog programa dodjele Europske kazališne nagrade izveo je svoj prvi samostalni rad „Il Tempo degli Assassini“ ili „Vrijeme ubojica“, te spominjanu „Ovu okrutnu tamu“. Time je  zaokružio dvadesetogodišnje kazališno lutanje - od istraživanja forme na granici stand-up komedije i razbijanja slike u prvoj do oproštaja od života u drugoj predstavi. Delbono, međutim, tvrdi da razvoj osobne poetike ne ovisi isključivo o samom umjetniku: «Postoji vrijeme za ironiju i vrijeme u kojem ona nije moguća. Znam da me ljudi doživljavaju kao komičara, ali smatram da danas nije pravi trenutak za ironiju. Nadam se da će doći vrijeme kad ću ponovno moći raditi ono što volim, šaliti se i zezati na pozornici, ali to vrijeme nije današnje. U mojoj najnovijoj predstavi, kao i u „Ovoj okrutnoj tami“, ima nekih humornih detalja, ali one u cjelini nisu ni zabavne ni ironične. AIDS nije nešto s čime se možete šaliti, kao što ni fašizam koji se ponovno pojavljuje u mojoj zemlji uopće nije zabavan. Tome se ne možemo smijati.»  

Posebnost Pippa Delbona, zbog čega ga mnogi jednostavno otpisuju kao psihički neuračunljivog ekshibicionista, posebna je ekspresivnost nastupa ali i specifična biografija.  Za njega je, kao i za našeg Damira Bartola Indoša, svaka tema zaslužena  - vlastitim angažmanom, iskustvom i posljedičnim ožiljcima: «U prvoj predstavi govorim o drogama, točnije o heroinu, ali nakon dvadeset godina tema mi je AIDS. Za obje produkcije mogu reći da su autobiografske, jer sam sâm kroz sve to prošao i imam iskustva s oba problema. To iskustvo nikome izvana ne mora biti važno, ali je važno meni jer kad stvaram predstavu mogu se pozvati na sjećanje, bolest, ovisnost i ludost. Zato kad radim prizivam ne samo ono čega se sjećam mentalno, nego i ono čega se sjeća moje tijelo. Mislim da sam to zaslužio, jer kad na pozornici tematiziram AIDS, veliki problem cijelog svijeta, ne govorim o njemu izvana, nego iz sebe. O takvim se problemima ni ne može govoriti na neki drugi način.»

Sljedeća, 14. dodjela Europske kazališne nagrade trebala bi se, sudeći po kuloarskim pričama, održati u Istanbulu. To znači da se neće ispuniti želja predsjednika svjetske udruge kazališnih kritičara da se održi u Seulu, iako je tvrdio da bi se tek takvim iskorakom pokazalo koliko je zaista snažna europska želja za spajanjem Istoka i Zapada. No, i Istanbul je već iskorak, pogotovo zato što o turskom kazalištu Europa, otvorena koliko to želi biti ili ipak ne, malo zna.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Europska kazališna nagrada - Wroclaw 2009.
Patrice Chéreau - razgovor
Patrice Chéreau – dobitnik Europske kazališne nagrade 2008.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici