Crux dissimulata – opera koja nije pasionska baština

16.04.2009. Print | Pošalji link

Već se gotovo čitavo stoljeće govori o "smrti opere", koja je, navodno, umrla zajedno s Puccinijem i njegovom nedovršenom "Turandot".

Stvarnost, međutim, opovrgava tu tezu, koja je, zapravo, mrtvija od forme koju je prerano pokušala pokopati. Jer, ne samo da je standardni operni repertoar još itekako živ, nego svoju publiku uvijek iznova nalaze i nova glazbeno-scenska djela, koja tradiciju možda i kritiziraju, ali je niti ne pokušavaju negirati.

Glazbenoj sceni tako je posvećen i popriličan dio programa ovogodišnjeg Muzičkog Biennala Zagreb, festivala koji će 17. travnja 2009. biti otvoren praizvedbom novog domaćeg djela, opere "Crux dissimulata" Srećka Bradića. On se tako pridružio respektabilnom broju hrvatskih skladatelja koji, bez obzira na sva estetska previranja suvremene glazbe, ali i neizvjesnu sudbinu scenskog života svojih djela, nisu izgubili vjeru u opernu formu. Bradić je, dapače, prilično optimističan glede njene budućnosti: "Mnogi prognoziraju i smrt umjetnosti, ali čak i nakon avangardnih događaja 1960.-tih i dalje postoji tih 88 tipki klavira, koje još uvijek imaju milijarde originalnih mogućnosti".

Bradićevu operu na pozornicu zagrebačkog HNK postavio je Krešimir Dolenčić, pa je tako ova produkcija na neki način debitantska za čitav autorski tim. Naime, Bradiću je ovo prvo scensko djelo, dramski pisac Ivan Vidić napisao je svoj prvi libreto, a i Dolenčić prvi put režira opernu  praizvedbu. Ovaj potonji također dijeli skladateljevu vjeru ne samo u operu kao takvu, nego i u njenu komunikativnost. Ona, naime, "nije neka ezoterična umjetnost koja zanima vrlo uzak krug ljudi – danas smo svjedoci velikog procvata suvremene opere i glazbenog kazališta, jer upravo opera predstavlja kariku koja nedostaje u povezivanju različitih umjetnosti".

U mnogim zemljama suvremena opera nalazi svoje mjesto ne samo na specijaliziranim festivalima, nego i u redovnom repertoaru kazališnih kuća. No, kod nas se uvijek iznova ponavlja isti nesretni obrazac – Biennale naruči novo djelo, HNK ga postavi na scenu, a potom ga, nakon tek nekoliko izvedbi, zauvijek skine s repertoara. Krešimir Dolenčić smatra da je riječ o pogrešnoj politici, jer "sve te tradicionalne arije, dueti i visoki ceovi koje toliko volimo su nešto poznato, a u suvremenoj je operi sve novo i zanimljivo, sve je to ispušni ventil koji je potreban svakoj opernoj kući".

Usprkos tome, Srećka Bradića s njegovom operom čeka ista sudbina kao i, recimo, Rubena Radicu i njegov "Prazor" ili Stanka Horvata i "Preobražaj" – da spomenemo samo neka recentnija djela koja su prebrzo otišla u ropotarnicu HNK-ovog repertoara. Naime, i "Crux dissimulata" će sigurno biti izvedena samo tri puta, dok je daljnja scenska sudbina ovog djela pod velikim znakom pitanja. Teško je ne zapitati se kako uopće jedan skladatelj ima energije upustiti se u tako velik pothvat, znajući unaprijed da njegovo djelo vjerojatno neće dugo živjeti. Bradić međutim, kaže kako nije bitan broj izvedbi, nego da je uspio ostvariti svoju želju da se okuša u ovakvoj sintezi teksta, glazbe i drame.

Bradić otvoreno priznaje da libreto Ivana Vidića nije bio njegov prvi izbor, što ne znači da je konačnom odlukom nezadovoljan – dapače. Naime, najprije je htio uglazbiti Marinkovićevu "Gloriju", na što mu je Krešimir Dolenčić sugerirao da se pozabavi nekim suvremenijim autorom i temom. Stoga je i uspostavljena suradnja s Vidićem, koji je, prema Dolenčiću, "najcjelovitiji i najjači hrvatski dramski pisac, koji je uvijek pisac sadašnjeg trenutka, s time da uvijek malo ode i u nadrealno. Njegov je objektiv stoga vrlo neobičan i iščitava se tek između redaka". Režiser predstave smatra da slične kvalitete ima i skladatelj, "koji piše glazbu koja ništa ne crta, nije programatska, ne opisuje psihološka stanja junaka, nego stvara atmosferu koju treba iščupavati".

Usprkos latinskom nazivu, koji u prijevodu znači "Prikriveni križ", "Crux dissimulata" donosi vrlo ovozemaljsku i suvremenu priču. Radnja je smještena u jedno malo proštenište, u čijoj lokalnoj gostionici nalazimo šaroliku galeriju likova, u rasponu od dvoje protagonista, konobarice Roze i vojnog invalida Maxa, pa sve do lokalnih sitnih kriminalaca i kamatara. Križ iz naslova pritom je odjek Vidićeve misli da "ljudi svoj križ, u svakom, a ne samo kršćanskom smislu, nose, prikrivaju ga, ali se i stalno referiraju na njega". Prema Dolenčiću, "taj križ nema pozitivističku funkciju kako bi mogao sugerirati naslov – zvuči kao da je riječ o djelu iz pasionske baštine, ali nije. Mi smo vjernici nekog boljeg i pravednijeg svijeta, koji misle da je njihov križ skriven u nekoj dimenziji koju možda i ovakvom predstavom možemo otvoriti".

Uz Srećka Bradića, Ivana Vidića i Krešimira Dolenčića, ostatak autorskog tima ove predstave čine dirigent Zoran Juranić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer Marčić i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Ekipu vokalnih solista predvode Martina Zadro i Domagoj Dorotić kao Roza i Max, a praizvedba, kojom će ujedno biti i svečano otvoren 25. Muzički Biennale Zagreb, zakazana je u HNK-u za 17. travnja 2009. u 19:30. Reprize su još i 18. i 19. travnja, a nakon toga je daljnja sudbina ove opere krajnje neizvjesna. Jer, sa sadašnjom, ali i većinom bivših uprava zagrebačkog HNK, suvremena opera ne može umrijeti, jer gotovo nikad prethodno ne dobije priliku niti da uopće zaživi.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Ozbiljna glazba 2009.
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Staša Zurovac i Berislav Šipuš za kraj MBZ-a
Šipušev i Zurovčev 'Proces' za kraj Biennala
'Vodoinstalater' i 'Nadilazeći vrijeme' na Muzičkom Biennalu Zagreb
'Nadilazeći vrijeme' i 'Vodoinstalater' – praizvedbe na MBZ-u
Crux dissimulata - Krešo Dolenčić
'Prikriveni križ' na pozornici HNK
Umjetnost (i) politika na Muzičkom Biennalu
Muzički Biennale Zagreb 2009.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici