Jan ili Milo, pitanje je sad!

10.07.2009. Print | Pošalji link

Iako dan i nije nešto, ipak je mitski 10. srpnja. Zašto mitski?

Pa zato što se već šest desetljeća upravo na ovaj dan otvaraju Dubrovačke ljetne igre, najveći domaći ljetni festival, najskuplji i najglamurozniji događaj jedne kulture koja bi se silom htjela pokazati boljom, većom i uspješnijom nego što jest. I to preko leđa svojih umjetnika ali i inozemnih glazbenika, kazalištaraca, a ponekad i likovnjaka.

Ljetne festivale, kazališne ili njihov kazališni dio, moguće je podijeliti u nekoliko kategorija. Jedni su ukras reprezentativnosti domaće kulture i kulturne politike, u nejednakim omjerima, napuhani do razine velikih igrača konkurentnih na inozemnom tržištu. Tako je, na primjer, spominjanje Dubrovačkih ljetnih igara u katalozima ljetnih festivala uz Avignon gotovo pandan reklami na CNN-u za turističko odredište Hrvatske, male za veliki Mediteran kakav je nekad bio. A toliko i, Janu Fabreu unatoč, vrijedi, konkretno i simbolički. Drugi su izraz slojevitosti koju nudi kod nas zapravo nikad zaboravljena, a pogotovo ne nadiđena, podjela na visoku i nisku kulturu. Umjesto reprezentativnosti, u Zagvozdu se, na primjer, nudi teletina ispod peke. I nešto malo teletine na pozornici, za one koji žele znati i vidjeti više. Treća vrsta ljetnih festivala su oni bitno manji, koji umjetničku proizvodnju i dalje smatraju primarnom, pa se zatvaraju u Karantenu kao u Dubrovniku ili kaštel Grimani u Svetvinčentu, na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta, iza zidova koji, kako tumače tumači baštine, izazivaju i potiču strah, na van ali i prema unutra. Produkcijski gotovo nezamjetni, ponekad u sklopu većih programskih i proračunskih cjelina, oni postižu vidljivost tek, ponovno, ekskluzivnim gostovanjima, a ne sustavnošću selekcije, programiranja i – preživljavanja.

„Trebaju li nam ljetni festivali?“ pitanje je koje si postavlja duboko ranjena kultura, koja se protiv gađanja jajima na generalnoj probi otvorenja nije znala boriti, čak niti kvalitetom. I pritom na njega nema odgovor. Rezultat su, logični i gotovo nezaobilazni ali ipak omraženi - ćevapčići i cruiseri. Drvene čaplje su ostale iste, kao i Linđo. Pridodane su im jedino svete krave. I sve više kontinentalnih pandana. Upravo to pitanje postavio je Eurokazov Saloon, niz tribina o domaćim kazališnim fenomenima još u svibnju. Naravno, ljetni festivali zaista jesu jedan od kazališnih fenomena koji se ne može tek tako zaobići. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog stavke u lokalnim ili proračunu Ministarstva kulture znače svi oni: od Dubrovnika, preko Splita do Osijeka.

Neravnopravan odnos velikih i malih obilježio je i tu raspravu, koju je, u pokušaju mirnog tona, otvorila Snježana Abramović, umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla i Festivala plesa i neverbalnog kazališta u istarskom Svetvinčentu. Ona smatra da pravo pitanje glasi «Treba li nam toliko ljetnih festivala?», a na njega se može odgovoriti tek bolnim, dugotrajnim i skupim procesom evaluacije. Ona trenutno ne postoji, pa nitko ne vodi brigu o tome tko dovodi ili proizvodi kakve i koliko skupe predstave za koju i koliku publiku. Svetvinčenat je svoju publiku, tvrdi Abramović, s tvorio i odgojio, jer prije ovog festivala u taj istarski gradić gotovo nitko nije ni dolazio.

Ministarstvo kulture u prioritetne festivale ubraja Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Dječji festival u Šibeniku, Pulski filmski festival , Varaždinske barokne večeri i, zbog programskog inzistiranja na djelima domaćih skladatelja, Osorske glazbene večeri. Međutim, nakon što je za sve te manifestacije odrezana odgovarajuća cifra, a za Dubrovnik ona ove godine iznosi impozantnih 4.800.000 kuna, o programu Igara više se ne raspravlja. Ili barem ne ozbiljno. S druge strane, Igre se već godinama hvale kako same zarađuju gotovo polovicu svojih prihoda, što je za svaku pohvalu. Mogu to jer Dubrovnik je sam po sebi turistički magnet, što pak ima svojih dobrih i loših strana. Drukčiji pogled na te ne samo ljetne dubrovačke gužve dao je dramaturg i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković tvrdnjom da gužva s velikih brodova predstavama i koncertima ne smeta jer se odvija tijekom dana, dok naprotiv donosi novac koji se kasnije prelijeva u očuvanje kulturne baštine. Konkretno, to znači da se dubrovačke zidina, pa i one u Stonu, obnavljaju novcem milijuna onih koji se tijekom godine na njih popnu.

Paolo Magelli s iskustvom Firenze i Venecije ne misli tako pozitivno o turističkim gužvama i njihovom pozitivnom utjecaju na kulturu jer takva vrsta turizma, koji on naziva  «dođi, piški i odlazi», više uništava te iste zidine nego što ih obnavlja. Za Ivankovića je pak pravi problem Dubrovnika to što on unutar zidina postaje grad duhova, i kao takav više ne može proizvoditi bilo kakvu kulturu niti mu ona treba. U raspravu o ljetnim festivalima uključio se i Vedran Mlikota, glumac koji je u rodnom Zagvozdu, daleko od turističke obalne gužve, pokrenuo kazališni i glazbeni festival koji u svojem registru prosvjetiteljskog populizma bilježi sasvim lijepe rezultate od tridesetak tisuća posjetitelja po sezoni. I to bez tako izdašne pomoći Ministarstva kulture kakvu imaju, na primjer, Split i Dubrovnik.

Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu nije tako dobro posjećen, ali zato, za razliku od većih manifestacija, izbjegava nepotrebne troškove, napominje Snježana Abramović. Na primjer, za razliku od Dubrovnika, Splita i Šibenika, Svetvinčenat nema ceremoniju otvaranja jer za nju je to – bacanje novca. Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara i ovogodišnjeg će 10. srpnja prenositi nacionalna televizija, kako bi se svi oni koji ne mogu biti na Stradunu podsjetili da se sloboda ne može platiti ni suhim zlatom ni, na primjer, privatizacijom svih banaka ili prodajom Srđa golferima. Ceremonija otvaranja jedna je od najnepotrebnijih i financijski najtežih stavki programa Igara, ali nju, kao ni sve ostalo vezano uz Dubrovnik uključujući i sebe kao dugogodišnjeg direktora Dramskog dijela programa, ne da Ivica Kunčević. Zato je Snježani Abramović i vratio jednostavnim «Ako i ukinu Dubrovnik, neće tebi bit ništa bolje!».

Iako se čini da je najglamurozniji, najveći i najskuplji od domaćih ljetnih festivala, Dubrovnik ipak nije tako skup za Ministarstvo kulture, točnije za predstavnika Ministarstva Srećka Šestana. Uzmu li se u obzir ulazni troškovi organizacije festivala, od smještaja do putnih troškova, produkcija predstave na Igrama gotovo je jednaka  onoj na Splitskom ljetu, ili u repertoarnom gradskom kazalištu. Čak i da zaista jest tako,  Šestan zaboravlja da, na primjer, dramske produkcije Dubrovačkih ljetnih igara igraju tek četiri, ili, ako su baš jako kvalitetne, osam puta. Njihova cijena tada nije jednaka cijeni običnih predstava u nacionalnom ili nekom od gradskih kazalištu, koje čak i ako su katastrofalne, dožive desetak izvedbi, a glumci Festivalskog ansambla se pritom ne banjaju na Dančama.

Dubrovačke ljetne igre ove godine, naime, pored koprodukcije s kompanijom Jana Fabrea, nude tek dvije premijere. Najprije Joško Juvančić, dugogodišnja i zapravo vječna među vodećim figurama Grada Teatra, postavlja Vojnovićev komad „Na taraci“ u Parku umjetničke škole, a nakon toga aktualni ravnatelj dramskog programa Igara, Ivica Kunčević, radi „Hamleta“ na Lovrijencu. Redatelj Bobo Jelčić, čija je „Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje“ bila posljednji pravi iskorak teatra u Dubrovnik ljeti, o tome može tek rezignirano zaključiti da je problem, ne samo Igara, u tome što «život ide svojim tokom, a kazalište radi kao da ga nema».

Konačnu riječ, koja je zabila i posljednji čavao u lijes dramskog kazališta u Dubrovniku i  inicijalnih ideja ambijentalnog teatra u Gradu Teatru kako su ga prije šezdeset godina zamislili Marko Fotez i ostali, dala je Mani Gotovac. Ona zna da su Igre imale u različitim razdobljima svoje kreativne faze, ali od «Radionice» Bobe Jelčića ništa se bitno u njihovom programu nije dogodilo:  «Vi govorite o novcu, o publici, o svemu osim o tome koja je kreativna ideja Dubrovačkih ljetnih igara danas. Ne govorite jer je nema. Obnoviti «Hamleta» na Lovrijencu i Joška Juvančića s «Dubrovačkom trilogijom» to znači ponavljati već toliko puta ponovljeno. To znači Mirogoj u Dubrovniku.»

Hoće li se ovoga ljeta Dubrovnik zaista pretvoriti u Mirogoj, ili je to, u kulturnom smislu već odavno, prosudit će oni koje put nanese u ostatke onoga što je nekad trebao ljeti biti Grad Teatar. Teatra ima, ali ne više u gradu, dok je ono što se Gradom događa zapravo tek farsa. Tako nakon ceremonije otvaranja i simbolične predaje ključeva grada u ruke glumaca, i nakon što se ugase kamere nacionalne televizije, na Stradunu nastupa Milo Hrnić. Što se nas tiče, ovako iz daljine, mogli su ostaviti barem tračak nade i umjesto Hrnića  pozvati Frljićev „Turbo folk“. Ekipa ne bi primijetila razliku, a bar bi nekome bilo drago. Nakon toga, nadajmo se, više nikome neće pasti na pamet pitati se «Trebaju li nam ljetni festivali?».

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Ljetni festivali - da ili ne?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici