'Sallinger', s jednim ili dva 'l'?

24.08.2009. Print | Pošalji link

Scena Amadeo, jedna od rijetkih kulturnih zagrebačkih oaza, ovih dana na programu ima zaista jedinstveni slučaj francusko-hrvatske kazalište koprodukcije.

Spomene li se samo neke od dijelova jednadžbe, na primjer ime autora  Bernard-Marie Koltesa i kompanija kao što je zagrebačka udruga Novo kazalište i ljubljanski Mini Teatar, i oni koji slabije prate domaće glumište znat će da režiju najvjerojatnije potpisuje Ivica Buljan.

On je kao jedan od postulata svoje karijere ustoličio Koltesa, točnije njegov opus, a navodno postoji i zakletva da će do kraja svojih redateljskih dana na ovaj ili onaj način postaviti na scenu baš sve što je prerano preminuli kontroverzni Francuz napisao. Neke od većih, takozvanih kanonskih komada već je odradio, na primjer «Noć zaustavljenu pred šumama» ili «Povratak u pustinju», kao i neke manje poznate poput «Dana umorstava u povijesti o Hamletu», no u Koltesovoj biblioteci još ima materijala. Između ostalog, u tom je „ostatku“ i tekst jednostavnog naslova «Sallinger» koji je Buljan režirao s francuskim, slovenskim i hrvatskim glumcima.
 
Gostovanje „Sallingera“, komada Bernard-Marie Koltesa  u režiji Ivice Buljana, na sceni Amadeo ne bi trebalo popustiti, čak, a možda i pogotovo, u vrijeme kad kazališna ponuda Zagreba i ne obiluje sadržajem. Ipak, unaprijed treba reći da predstava koja još samo 24. kolovoza počinje u 21 sat u atriju Muzeja za umjetnost i obrt, traje puna tri sata na francuskom i engleskom jeziku, ali postoji i titl. Povodom gostovanja razgovarali s smo s redateljem Ivicom Buljanom.

Može li se još što novo reći o vašoj trajnoj fascinaciji Koltesom i njegovim djelom?

Uvijek sam u potrazi za suvremenim autorima, pa pratim i domaću scenu i inozemnu, pa i francusku, naravno, ali na kraju kad moram izabrati ponovno se vraća ta „zakletva“ ili „kletva“ koja me vodi prema Koltesu. Najjednostavnije rečeno, on je autor opusa u koji se može ugraditi i želja za radom na klasičnom kao i na suvremenom kazalištu.

„Sallinger“ je tekst koji je Koltes napisao 1977., u sredini svojeg opusa zaustavljenog smrću od posljedica AIDS-a 1989. godine. Što mu donosi ta, uvjetno rečeno, „središnja pozicija“?

To je tekst koji možemo nazvati postmodernističkim eksperimentom, koliko god danas ta odrednica zazorno zvučala. U trenutku kad je taj tekst pisan, i ako se prisjetimo što se tada pisalo za kazalište, i što se igralo u teatru, ovaj komad je iznimno avangardan, nasilan i brutalan. Zato bih ga usporedio s onim što se pisalo i o čemu se govorilo u dramaturgiji i u kazalištu, tek nakon Koltesove smrti.

Iako naslov Koltesove drame ima još jedno, dodatno „l“, neće pogriješiti svi oni koji u njemu ipak čitaju prezime autora kultnog «Lovca u žitu». Jerome David Salinger je pisac koji zbog tog romana ali i nekih pripovijedaka i danas mlađim generacijama puno znači. Što je zajedničko Salingeru i Koltesu?

Francuskom je dramatičaru američki prozaik poslužio kao inspiracija, ali ne samo zbog takozvanog adolescentskog bunta koji je upisan u njegovu prozu. Od gotovih sastojaka iz Salingerove proze, komadića obiteljskih pripovijesti i samih već formiranih likova, Koltes je sastavio dramski tekst koji progovara jezikom američkog pisca, ali istovremeno i govori o njemu. To je eksplozivna smjesa u koju je upisana i forma kazališta o kojoj je Koltes sanjao.

Ne bi se moglo reći da onaj pažljiviji dio hrvatske kazališne publike ne poznaje Koltesov rad, barem donekle. Ipak, o njegovim razmišljanjima o kazalištu ne zna se puno. Kakvo je kazalište Koltes sanjao?

U njegovim nedavno objavljenim pismima se po prvi put mogu pročitati jezgrovito usustavljena njegova načela o kazalištu, a ona su pisana usporedno sa „Sallingerom“. Kao i Pasolini u svojem kazališnom manifestu, i Koltes pokušava pronaći srednji put između akademske avangarde, koju zajedno preziru, i onoga što se tada zvalo vizualnim teatrom. Zapravo, on traži nemoguću smjesu govornog teatra, kakav i sam piše, i nešto što se tek devedesetih pojavljuje u modelu koji spaja fizički teatar, performans i vizualne umjetnosti s govornim, takozvanim dramskim teatrom. Takvo je kazalište najprije nastalo u Njemačkoj u prošlom desetljeću, pa nije čudno da je Koltes tamo čak i više izvođen nego u Francuskoj.

Koltesov je komad jedinstven i po svojoj strukturi, koja obnavlja izvornu prozu na sasvim nov, dramski i kazališni način. Je li onda „Sallinger“ nešto poput lektire ili pak nešto puno više od nje?

Taj dramski tekst se čak može interpretirati u nekom borhesovskom ključu, i zato bismo detektivski mogli tražiti iz kojih romana i novela su preuzeti koji citati, motivi ili čak i već formirani likovi. Od tih fragmenata Koltes je uspio organizirati sasvim novu fabulu, što je samo po sebi zanimljivo, a gledateljima koji se sjećaju Salingerove proze bit će zanimljivo pratiti tragove koji se više ili manje sami otkrivaju. No, iako je nastala po tom frankenštajnovskom principu, predstava ipak nije mogla pobjeći od datosti koje nudi sam opus Jeromea Salingera, a to je konstanta njegovih junaka koji su u pravilu iznimno nadareni i genijalni, ali imaju problema s fokusiranjem zbilje i funkcioniranjem u stvarnosti. Takav je Holden Coulfield iz „Lovca u žitu“, ali takav je i Riđi, glavni lik „Sallingera“, koji se ubio dan prije nego što počne radnja ovog komada.

Predstava je premijeru imala krajem srpnja u francuskom Rennesu, a u Zagreb dolazi u sklopu manje hrvatske turneje, točnije nakon što je odigrana na festivalu Zadar snova i u dubrovačkim Lazaretima. Kakva je produkcija pozadina ovog projekta?

Ovu vrstu predstava, barem na ovaj način, ne bih niti mogao izvesti u nijednom domaćem teatru jer ne postoji čak ni minimum volje za takvom koprodukcijom. Ovo je produkcija zapravo završni ispit, poslužimo li se terminologijom naše Akademije, studentima Akademije u Rennesu. Istodobno, ona je i produkcija Nacionalnog teatra Bretanje, jer u Francuskoj visoke glumačke škole nisu univerzitetske institucije nego funkcioniraju u sklopu kazališnih kuća.

Osim mladih Francuza za koje sigurno ovdje nitko nije čuo, a nije ih niti vidio, u „Sallingeru“ igraju i neka poznatija imena - Senka Bulić iz Zagreba i Marko Mandić iz Ljubljane. Kako su se uklopili u projekt koji je istodobno i ispit i predstava?

Kad me direktor kazališta u Rennesu, Stanislas Nordey, pozvao da režiram ovu predstavu, činilo mi se zanimljivim supostaviti studente i glumce s kojima sam već u zajedničkom istraživačkom radu došao do nekih kazališnih postulata i modela. U samom radu oni su studentima bili istodobno i kolege i mentori.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Zagrebačka Garaža premijerno u New Yorku
ZKM premijerno u New Yorku
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi
Sallinger - Ivica Buljan
Ivica Buljan režirao još jedan tekst Bernard-Marie Koltesa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici