Fedra - vestern srca

09.08.2007. Print | Pošalji link

Ljetni festivali u Dubrovniku i Splitu vole se dičiti svojom ambijentalnošću, činjenicom da njihovi povijesni prostori ne samo da pružaju idealno okružje pojedinim kulturnim događajima, nego ponekad, dapače, i diktiraju njihov izbor.

Antički prostori splitske Dioklecijanove palače, posebice njen peristil i podrumi, tako upravo vabe na izvođenje dramskih, opernih, pa i plesnih predstava čija je radnja smještena u antičkom kontekstu. Uprava Splitskog ljeta odlučila je stoga u ovogodišnji festivalski program uvrstiti i "Fedru" Jeana Racinea. Ta je tragedija doduše, napisana u sedamnaestom stoljeću, ali svoju osnovnu priču preuzima iz antičke baštine, odnosno, konkretno, Euripidovog "Hipolita".
 
Za režiju ove dramatične priče o tome što se sve događa kad se protagonistica, vjerujući da joj je muž mrtav, zaljubljuje u vlastitog posinka, angažiran je talijanski glumac i redatelj Marco Sciaccaluga. Riječ je o jednom od najuglednijih kazališnih umjetnika Apeninskog poluotoka, koji najčešće režira u rodnoj Genovi, ali redovito surađuje i s drugim talijanskim i europskim kazalištima i festivalima. "Fedra", doduše, nije bila njegov izbor, ali je ponudu da upravo taj naslov režira u Splitu spremno prihvatio, s obzirom da je isti tekst već režirao u Genovi koncem devedesetih, kad je naslovnu ulogu tumačila Mariangela Melato. K tome, dodanu vrijednost novom radu na "Fedri" vidi i u tome što je, prema njegovom mišljenju hrvatski prijevod ovog djela bolji od onog talijanskog.

Drame Jeana Racinea neosporno pripadaju u sam vrh ne samo francuske, nego i svjetske književnosti. Pa ipak, kad dođe do njihovog uprizorenja, neminovno se postavlja pitanje u kolikoj mjeri s današnjom publikom može komunicirati više od tristo godina stara tragedija, ispisana u uzvišenim aleksandrincima. Marco Sciaccaluga si, međutim, ne postavlja to pitanje, jer smatra da "glasovi klasika ne dolaze iz prošlosti, nego iz budućnosti".

Jedan od razloga zbog kojeg su Racineova djela još i danas aktualna vjerojatno leži u njegovom pristupu ljudskim emocijama. Naime, dok junaci drama njegovog jednako slavnog suvremenika Pierrea Corneilla u svojoj rastrzanosti između privatnog i javnog uvijek sputavaju osjećaje u korist časti, Racineovi se likovi svojim osjećajima iracionalno prepuštaju u potpunosti, zanemarujući sve društvene norme. "Fedra" u tom smislu nije iznimka, pa Marko Sciaccaluga, iako pripada generaciji koja je mislila da je odradila seksualnu revoluciju, smatra da je ovo djelo jednako aktualno danas kao i prije tristo godina, a prema njegovom mišljenju, imat će što reći i za sto godina. No, Racineova usredotočenost na unutarnje svjetove protagonista dovodi i do privida statičnosti scenskih zbivanja. Marco Sciaccaluga i sâm će reći kako se na prvi pogled, čitajući tekst, može steći takav dojam, koji, međutim, nestaje onog trenutka kad taj tekst oživi u izvedbi. U tom trenutku otkriva se "tragedija puna događaja srca i duša, svojevrstan 'vestern srca', u kojem se puca svake dvije sekunde".

Ono što Jeana Racinea izdvaja iz ostatka dramatičarske produkcije njegovog vremena jest inaglašena prisutnost vokabulara tjelesnog u iskazivanju i ponašanja čuvstvenog mikrokozmosa pojedinih likova. Upravo u tom aspektu njegovog dramskog pisma redatelj najnovije splitske izvedbe "Fedre" vidi ključ za razumijevanje cjelokupnog njegovog opusa, jer "u ovom tekstu ne postoji nijedna riječ koja nije povezana s idejom da se nešto događa u tijelu nekog lika, čime nam Racine pokazuje da je tijelo duša, a duša tijelo".

S obzirom da podrumi Dioklecijanove palače, u kojima će biti izvedena nova splitska "Fedra", datiraju iz antičkog doba, Marco Sciaccaluga nije smatrao potrebnim previše scenografski intervenirati u prostor. Dapače, takav kakav jest, on mu se ukazao kao upravo idealno prizorište ove komorne drame. A kao što nije dirao u prostor izvedbe, Sciaccaluga uglavnom nije previše dirao niti u Racineov tekst, odnosno prijevod Vladimira Gerića, pa je od ukupno 1700 stihova izbacio tek tridesetak. No, ne treba strahovati od predugog trajanja predstave. Ona, naime, traje oko dva i pol sata, uključujući i jednu stanku, što režiser ističe kao argument teze kako "francuski klasici nisu bili vješti samo u pisanju, nego i u tempiranju".

Da ipak ne bi sve ostalo na razini prevelike doslovnosti, redatelj se odlučio za zvučnu kulisu koju zacijelo ne bismo očekivali u jednoj francuskoj klasičnoj drami. Naime, odabrane su snimke indijskog glazbenika Suramanije, virtuoza na karnatačkoj violini, koji svira samo uz pratnju indijskih bubnjeva "tabli". Koliko god se takav odabir glazbe mogao činiti začudnim, Sciaccaluga  ga smatra nerazdvojnim segmentom opće koncepcije ozračja koje želi stvoriti u svom uprizorenju "Fedre". Naime, i kostimima je naglašena zamisao povezivanja kultura, čime se stvara ugođaj umjetnosti Gandare, u kojoj su se u doba Aleksandra Velikog susreli elementi istočnih i zapadnih civilizacija.

Naslovnu ulogu tumači Bojana Gregorić Vejzović, Tezeja glumi Aleksandar Cvjetković, a premijera je zakazana za 09.08.2007. u 21 sat u podrumima Dioklecijanove palače, a u sklopu Splitkog ljeta. Reprizne izvedbe na rasporedu su svakodnevno do 13. kolovoza.

(T.M.)

Pročitajte i ...
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici