TRANSWARP – plesne scene različite, problemi isti!

17.11.2009. Print | Pošalji link

Često, ali ipak ne i dovoljno često, tema nam je  hrvatska suvremenoplesna scena, njezini usponi i  padovi, inozemni uspjesi i domaća preživljavanja.

Pritom slučajna institucionalna priznanja - zbiljska, kao otvorenje Zagrebačkog plesnog centra, ili simbolička, poput bijenalnog dodatka Nagradi hrvatskog glumišta - zapravo i ne pomažu puno. Ples je i dalje, čak i unatoč činjenici da dva relativno velika ansambla primaju određenu stalnu subvenciju, a dva festivala uspijevaju svake godine zakrpati sasvim pristojan program, nekako izvaninstitucionalan, što mu možda godi kad se hvali svojom neovisnošću, ali ne i kada treba platiti račune.

Međutim, nije puno bolje ni u regiji, kao što su pokazali Dijaloški susreti unutar programa TRANSWARP zagrebačke Eksperimentalne slobodne scene. Ono što su nekada bile Večeri autorskih radova i performansa ili WARP, prelaskom granice postalo je TRANSWARP, a prvi takav program održan je početkom studenog u Beogradu u suradnji sa udrugom Stanica Servis za suvremeni ples. No, osim gostovanja pet predstava, kojima se neovisna zagrebačka plesna scena sasvim dostojno predstavila, jednako važan dio programa bili su i paneli na kojima se razgovaralo o ekonomskim, sociološkim, estetskim a pomalo i etičkim premisama suvremenoplesnih scena Hrvatske i Srbije.

Postoje sličnosti, a postoje i razlike, ali jednog se događaja nitko od okupljenih izvođača, koreografa, teoretičara i ostalih nije mogao ne sjetiti. Riječ je o posljednjem sletu povodom dolaska štafete u Beograd, održan 1987. Na simboliku tog događaja podsjetila je Ana Vujanović, članica grupacije Teorija koja Hoda: «U sletu je sudjelovala Sonja Vukičević, koja je izvodila dijelove «Bolera» u koreografiji Damira Zlatara Freya. Tada smo prvi put imali situaciju da je individua izdvojena iz kolektiva, kao figura, i zato je taj slet izgledao kao solo.»

Međutim, prekid sa sletom kao jednom od dominantnih plesnih formi, u opoziciji s kazališnim plesom koji je u najboljem slučaju tek naginjao koreodrami, bio je svojevrsni simptom i društvenih promjena, koje su rezultirale već poznatim događajima iz devedesetih. U takvoj situaciji, suvremeni ples nije bio prioritet, ni kao forma niti kao sadržaj, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. Tog se vremena dobro sjeća Milena Dragičević-Šešić,  teoretičarka kulturne politike i predavačica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu: «Tijekom devedesetih godina jasno je zašto je ples, kao i sve izvaninstitucionalni oblici izvedbenih umjetnosti. Oni su se po svemu – po svojem programu, biti i organizaciji – suprotstavljalo onim nacionalnim horizontima kulturne politike koji su tada vladali.»

Za razliku od Hrvatske koja ima dugu i bogatu povijest suvremenog plesa, Srbija se time ne može pohvaliti, iako nije da nije bilo nekih pionira kratkog vijeka. Zato je tamošnja scena tek  početkom devedesetih upoznavala neke nove prakse, a to je narušavalo dotadašnje odnose dramskog i plesnog, u kazalištu i oko njega… «Ples nije bio prepoznat kao posebna umjetnička disciplina, a nije bio ni konstituiran kao institucija, kao poseban svijet umjetnosti kakav je danas», napominje Ana Vujanović, i nastavlja: «Devedesetih godina imali smo prije svega hibridne pravce teatra koje su ga približavale plesu, kao što su fizički i neverbalni teatar, mnoge forme koje su izvedene iz neoavangarde šezdesetih godina – akcije, performanse, hepeninge… uz dosta snažan utjecaj kazališne antropologije.»

Iako je, pa i na primjeru posljednjeg sleta koji je navela Ana Vujanović, iz suvremenoplesnih pomaka moguće čitati i društvena gibanja, demokracija u Srbiji nije previše pomogla razvoju izvaninstitucionalne scene. Kako je suvremeni ples uvijek najprije takav, i on je ostao po strani, točnije izvan optike službene kulturne politike, tvrdi Milena Dragičević-Šešić. «I u vrijeme demokracije je prioritet kulturne politike da bude  administrativno vođena, i zato volim reći da je ona «iz administracije i za nju». Sada je transparentnost postala ključna riječ, ali iza nje se zaklanja želja da nema nekih novih razvojnih vizija, otvaranja novih horizonata i novih projekata, nego da sve ide u skladu s nekim sistemom koji je unaprijed uspostavljen.»
Ovo već podsjeća na stanje u Hrvatskoj, a nema bitnih razlika ni kad se govori nešto konkretnije, o služenoj infrastrukturi, nagradama, festivalima… Svega toga u Beogradu, a u Srbiji je suvremeni ples, slično kao i u Hrvatskoj, gotovo pa definiran granicama metropole, ima - ali samo na neovisnoj sceni.

Izvaninstitucionalna kultura, a u sklopu nje i suvremeni ples kao i sve vrste izvedbenih umjetnosti, morala se zato sama izboriti ne za zgrade i plesne dvorane, nego za barem malo zraka. Načini preživljavanja u turbulentnim vremenima, parafrazira li se naslov jedne od knjiga Milene Dragičević-Šešić, različiti su u određenim sredinama, ali se zapravo svode na isto – oslanjanje na vlastite snage. Zato se može tvrditi da je neovisna scena praktično počela definirati i utjecati na svoju politiku. Čini to promovirajući politika kulturne raznolikosti, jer nje, osim u diskursu, u službenoj kulturnoj politici nema. Dalje, tu su politike decentralizacije, solidarnosti, svjesna i koherentno vođena politika sjećanja i izgradnje baze znanja.» 

Na takav način funkcionira i bitno brojnija neovisna scena u Hrvatskoj, ali i ona u Srbiji.  Naravno, pritom ne ostaju u granicama svojih država, nego se putem vlastitih ili već oformljenih mreža i širi, jer bez međunarodnih fondova i ostalih izvora financiranja, gotovo da ne bi mogla preživjeti. Milica Ilić iz organizacije IETM, nekad Neformalnih Europskih Kazališnih Susreta a danas Međunarodne mreže za suvremen izvedbene umjetnosti,  objašnjava da međunarodne mreže nisu bauk kakav se čine kulturnjacima naviknutim na financiranje isključivo od lokalnih vlasti, ali i da nisu svemoćne: «Mreže uopće nisu moćne. Točnije, moćne su samo onoliko koliko su njihovi članovi zainteresirani i angažirani. Nema tu moći, moć je samo u tome da smo zajedno.»

TRANSWARP održan u Beogradu pokazao je kako se neovisni izvedbeni umjetnici i kulturnjaci Hrvatske i Srbije sasvim lijepo razumiju, nažalost i upravo zato što su im problemi isti. Čini se da kulturna suradnja, čak i bez potpisa ministara ili baš zbog njih, u svojem pravom obimu, po dubini i širini, tek treba početi. Baš zato, treba se nadati da će TRANSWARP, kao specifična forma gostovanja i simpozija skromnijih proporcija, imati i svoj - uzvratni susret.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Dijaloški susreti programa TRANSWARP

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici