Generacija 91.-95. – rat u Bosni očima današnjih klinaca

20.11.2009. Print | Pošalji link

Iako je Učilište sastavni dio Zagrebačkog kazališta mladih i pravi rasadnik kazališnih talenata, te se mlade snage rijetko koriste u profesionalnoj produkciji te kuće.

Ovih dana, međutim, i to se mijenja, jer u produkciji Učilišta nastaje predstava «Generacija 91.-95.», s podnaslovom «Sat hrvatske povijesti». Iza projekta stoji ideja Boruta Šeparovića, voditelja nekad izvedbene grupe a danas brenda Montažstroj, koji je nakon čitanja romana Borisa Dežulovića «Jebo sad hiljadu dinara» angažirao dramaturga Gorana Ferčeca da tekst prilagodi izvedbi, i putem Facebooka organizirao niz audicija. Rezultat je izabrana ekipa od 13 izvođača rođenih upravo u vrijeme rata, čemu predstava i duguje naslov. Nakon nekoliko mjeseci rada na granici između klasičnih kazališnih pokusa i pravog vojničkog drila, predstava će premijeru imati 24. studenog u Dvorani Polanec ZKM-a. U njoj sudjeluju Aldin Kasumović, Andrej Kopčok, Andrej Vesel, Bernard Tomić, Dario Stajčić, Filip Jurković, Ivan Fedor, Ivan Pašalić, Jurica Picak, Luka Šulje, Matija Čigir, Matija Šakoranja, Nikola Nedić i Svebor Kamenski Bačun. Projekt «Generacija 91.-95.» bio je samo jedan od povoda za razgovor s Borutom Šeparovićem.

Zašto si se odlučio upravo za "Jebo sad hiljadu dinara"?

Nama je roman bio samo dobra početna točka, jer on ipak više vuče na film nego što bi bio kazališna predstava. Međutim, tematika rata u Bosni, dvije skupine vojnika obučenih u uniforme suprotne strane, tragedija zabune koja se pritom događa, činila nam se inspirativnom i paradigmatičnom, pogotovo za rad s mladim ljudima koji su rođeni u to vrijeme. Oni ništa ne znaju sami o tom vremenu, nego samo ono što su čuli, od roditelja ili iz medija, i što su učili u školi iz udžbenika povijesti, bilo nam je zanimljivo vidjeti što će se dogoditi. Zato predstava ne govori isključivo o tom ili po tom romanu, nego tematizira i njihovu dob, i odnos između prošlosti i sadašnjosti.

Mnogima će se činiti paradoksalno da u predstavi s temom Domovinskog rata sudjeluju izvođači koji ga nisu osobno svjesno doživjeli. Koliko je to prednost?

Nikako ne bih postavljao taj roman na pozornicu s glumcima u dobi Dežulovićevih likova, dakle s ljudima u dvadesetim godinama života ili starijima. No, činjenica da je riječ o mladim talentiranim naturščicima koje teško još možemo zvati glumcima čini ovaj projekt zanimljivijim, ili izazovnijim. Osim toga rijetki među njima su punoljetni, i nemaju još pravo glasa, ali su ga dobili u predstavi.

Govori li ta predstava o prošlosti? Ili možda o sadašnjosti i budućnosti?

Govori i o samim izvođačima, ne samo o likovima iz romana. Govori i o nasljeđu iz devedesetih, a s obzirom da su to ljudi koji će sutra kreirati, nadajmo se, i nešto šire od vlastitih života, ova predstava sigurno govori i o budućnosti. 

Predstavu postavljaš u ZKM-u, iz kojeg je Montažstroj i krenuo prije 20 godina. Što je ostalo zajedničko između tadašnjeg Montažstroja i ekipe s kojom se sada, recimo to tako, vraćaš na «mjesto zločina»?

Poveznica je možda pokušaj da se radi angažiran teatar u sadašnjosti, ne u dnevnopolitičkom smislu, nego da se napravi nešto angažirano i relevantno na način koji može biti razumljiv širem krugu publike. To je ono što nas prati još od 1989., dakle od vremena kad smo počinjali u podrumu Tesline 1, u blizini ZKM-a. Tek kasnije smo došli i do samog kazališta. Ali ZKM sigurno jest mjesto gdje je zgodno napraviti predstavu s mladima. Osim toga, kad je Montažstroj počinjao, njegovi prvi članovi su imali između 16 i 20 godina.

Kad smo već kod Montažstroja, čujemo da se sprema neka vrsta ponovnog okupljanja. Je li to istina?

Pa nismo baš Rolling Stonesi ili Parni Valjak.  Družimo se, ali ćemo nešto zajedno izvoditi samo ako zaključimo da bi to zaista imalo smisla. U svakom slučaju, naći ćemo se 22. prosinca i proslaviti 20 godina od početka rada. S obzirom na recesiju, mislim da će domjenak izostati. U siječnju ćemo imati predstavu kojom ćemo tu obljetnicu proslaviti na malo drukčiji način. Ali o tome – kad dođe vrijeme. 

Postoji još jedan projekt koji vodiš istovremeno. To je plesna predstava «Srce moje kuca za nju» koju radiš u suradnji s Plesnim centrom TALA. Nakon dosta natezanja, uspjeli ste dobiti reprezentativni prostor izvedbe – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Koji su datumi?

Za predstavu «Srce moje kuca za nju» na audiciji je okupljena ekipa od 22 žene, 11 mladih za prvo  poluvrijeme i jednako toliko starijih i nezaposlenih za drugo. Riječ je o angažiranoj inscenaciji utakmice Hrvatska – Engleska na Wembleyu, koja govori o nogometu ali i o hrvatskoj zbilji. Zato je svojevrsni pandan «Generaciji 91.-95.». Do HNK zaista nije lako doći, ali je Grad Zagreb ipak shvatio činjenicu da Montažstroj slavi 20, a Plesni centar Tala 10 godina rada, i zato nam je pomogao da dođemo do dva termina u nacionalnom kazalištu. To su dvije nedjelje, 24. i 31. siječnja.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
Generacija 91.-95. - Borut Šeparović
'Generacija 91.-95.' - nova predstava Boruta Šeparovića
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
Zagreb noću - Oliver Frljić & Borut Šeparović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici