Čak i lutke odbijaju igrati Adolfa Hitlera?

04.09.2007. Print | Pošalji link

Za mnoge je glavna stavka programa obljetničkog 40. PIF-a, jedna od onih predstava koje definitivno jesu isključivo za odrasle, što baš i nije odlika većine ovogodišnje selekcije.

Kaže li se odmah da je riječ o još jednoj produkciji Nevillea Trantera i njegovog Stuffed Puppet Theatrea, ljubitelji lutkarstva i najstarijeg zagrebačkog kazališnog festivala znaju da se 04.09.2007. u 20:30 jednostavno moraju pojaviti u Kazalištu Komedija.

Neville Tranter bio je u Zagrebu dvaput, s predstavama «Salome» i «Moliere», a prije tri godine nastupio je i u Opatiji na Svjetskom kongresu UNIMA-e, globalne organizacije koja okuplja lutkare svih vrsta i veličina. Predstava koju je tada izveo večeras je u Zagrebu, nosi naslov «Schicklgruber alias Adolf Hitler» i bavi se posljednjim danima nacističkog diktatora u berlinskom bunkeru u travnu 1945.

Iako rođeni Australac, čije mjesto rođenja treba spomenuti samo zbog egzotičnog imena Toowoomba, Tranter je školovan kao glumac, ali je tijekom školovanja došao u susret s lutkama, nakon čega  više ništa nije bilo isto. Ubrzo je osnovao i svoje kazalište Stuffed Puppet koje je krajem sedamdesetih preselio u Nizozemsku. Predstave po kojim ga danas prepoznaje cijeli svijet počeo je raditi već početkom osamdesetih, pa je i danas vjeran pravilu da novu produkciju izbacuje svake dvije do tri godine. Kad napravi novu predstavu, najstariju izbacuje s repertoara tako da uvijek izvodi samo tri najnovije produkcije, ali ih zato izvodi u cijelom svijetu, jer je popis njegovih gostovanja i održanih seminara i radionica zaista impresivan.

Kritika predstave Nevillea Trantera hvali, a publika voli, zbog groteske i humora kojim pristupa i najtežim temama, ali i elaboriranom scenskom izrazu koji kombinira najstarije trikove lutkarskog zanata s najsuvremenijom kazališnom tehnologijom. Zaštitni znak produkcija Stuffed Puppet Theatrea su izuzetno velike lutke, veće čak i od čovjeka, kojima upravlja isključivo sam Tranter. No, nije uvijek bilo tako jer je Tranter za vrijeme školovanja učio i klasične lutkarske tehnike, ali  tek je nakon dolaska u Europu pronašao stil po kojem je i danas prepoznatljiv.  

Iako se u dosadašnjim predstavama bavite raznim temamama, ponekad smiješnim, ponekad i jako ozbiljnim, čini se da je Adolf Hitler kao glavni lik lutkarske predstave ipak zahtjevniji zadatak  čak i za autora s takvim iskustvom. Već sam tridesetak godina lutkar, prosječno svake dvije godine napravim novu predstavu, i svaka od njih je novi izazov za mene kao lutkara i kao glumca. Izazovnost se sastoji u tome da nikad nisam išao linijom manjeg otpora nego baš naprotiv. Upravo to mi se dogodilo i kad sam napravio ovu  predstavu o Hitleru, koja je premijeru imala 2003.

Kako je nastala ideja za ovu predstavu?

U koprodukciji s gradom Weimarom, koji je tada bio kulturna prijestolnica Europe, baš sam bio završio i premijernio odigrao «Frankensteina», i to s velikim uspjehom, kad su me upravo Nijemci pitali želim li napraviti predstavu o Hitleru. Moj je prvi odgovor bio, naravno, ne, ali onda sam malo razmislio i promijenio mišljenje. Jer, to zaista jest pravi izazov, i znao sam da tako nešto mogu napraviti samo s lutkama. Ideja da se predstava bavi upravo posljednjim Hitlerovim danima u bunkeru došla je prije nego što su se istom temom pozabavili i sami Nijemci u hvaljenom, a možda i prijelomnom filmu «Die Untergang».

Zašto takvu temu možete obraditi baš i zašto samo s lutkama?

Lutke, naravno, jesu samo lutke, ali ako im publika povjeruje, i u samo jednom trenutku pomisli da su žive, tada lutkarska predstava može funkcionirati i na drugim razinama. S jedne strane je to ona praktična razina vještine, kad je publika svjesna da je lutka samo hrpa svakodnevnog materijala, ali ako joj povjeruje, tada taj materijal postane živ, pa čak i ljudski. Zato lutkarstvo ima ono što nemaju druge vrste kazališta, a to je ta dvostrukost učinka na maštu gledatelja.  

Za razliku od filma «Die Untergang», naslov predstave «Schicklgruber alias Adolf Hitler» pomalo je enigmatičan. Što znači naslov?

Schicklgruber je izvorno prezime Hitlerove obitelji. Njegov je otac bio običan službenik, ali htio je postati nešto više, i zato je promijenio ime jer Schicklgruber je austrijsko zemljoradničko prezime, prezime koje bi u drugom kontekstu izravno asociralo na, recimo, seljačinu. Hitlerov otac htio je skinuti s obitelji tu hipoteku i zato je promijenio ime i prije nego što je Adolf rođen.

Koliko je pripreme trabalo za ovu predstavu, s obzirom na osjetljivu temu?

Tri godine sam istraživao materijale o Hitleru, jer ta je tema zaista osjetljiva i trebalo se dobro pripremiti. Osim toga, morao sam pronaći i pravog dramskog pisca za to, nekoga tko istovremeno ima osjećaj za osjetljivost teme i za grotesku ali i za pravu mjeru humora koja mi treba u predstavi.

Kako onda na kraju izgleda lutkarski Hitler?

Predstavu otvara scena u kojoj lutka odbija igrati Hitlera, a ja je uvjeravam da nema izbora i da jednostavno mora odraditi ulogu. Nakon kraćeg uvjeravanja na kraju joj stavim i one prepoznatljive brkove, i nakon toga ta lutka zaista više ne može biti ništa drugo nego Hitler. Tako i publici od samog početka dajem do znanja da je riječ o predstavi, i da je u redu ako se smiju Hitleru. Sama tema su posljednji dani u berlinskom bunkeru prije kraja rata, a zanimljiva je i zato što je riječ o ekstremnoj situaciji, a pravo kazalište se i zbiva između ljudi u takvim, krajnjim stanjima.

Pored velikih lutaka grotesknog izgleda, zaštitni znak produkcija Stuffed Puppet Theatrea je i vaša specifična komunikacija s publikom ali i s lutkama. Zašto izlazite iz sjene, dakle iz uobičajene uloge lutkara?

Lutke komuniciraju s publikom na više razina. Međutim, ja nisam trbuhozborac i ne koristim tu tehniku, tako da publika odmah vidi da ja dajem glas lutki, ali, ako to dobro radim, već nakon pola minute publika zaboravi tu činjenicu i počne vjerovati lutki. Kad nastupa trbuhozborac, publika se cijelo vrijeme pita kako mu to polazi za rukom, a kod mene nam toga, jer publika odmah zna na čemu je. Najzanimljivije je to da jednom kad se zaboravi to pitanje tehnike, iluzija lutkarstva postaje još snažnija. Pored toga, zaista mislim da je dobro publici pokazati da tu nema nikakvih trikova, i da je sve predstava iz koje mogu na trenutak i izaći. 

Jedna od prepoznatljivih odrednica produkcija Stuffed Puppet Theatrea je i činjenica da sve radite sami. Zašto?

Na početku su naravno presudni bili ekonomski razlozi, jednostavno nisam mogao platiti još jednog izvođača. No, s vremenom mi je postao i pravi izazov da vidim mogu li zaista sve to izvesti sam, pa sam razvio i takvu vrstu kazališta gdje su moji kolege glumci zapravo lutke, kojima ja samo dajem glas. Važno mi je i da publici pružim iluziju da na kraju predstave misle kako je na pozornici zaista bilo više ljudi, a to je pravi izazov.

(I.R.)

Pročitajte i ...
PIF 2009.
PIF 2009.
Festival posvećen kraljici lutaka
PIF 2008.
Stari PIF s novim programskim segmentima
41. PIF posvećen obljetnici ginjola
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
40.PIF Post Festum
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici